Čovjek zbog kojeg su mnogi zavoljeli košarku

Nakon obrane naslova juniorskih prvaka Jugoslavije Kukoč 1985. godine pod paskom trenera Zorana Slavnića ulazi u prvu momčad Žutih, a u momčadi ga je čekalo još jedno dobro poznato lice – Dino Rađa. Slavnić je na klupi Splita zamijenio Krešu Ćosića, a pamte se Krešine riječi na odlasku iz kluba: Odlazim uvjeren u blistavu budućnost vašeg kluba. Imate zlato među klincima. Imate novog, ako ne i jačeg igrača od Dražena Petrovića, mislivši pritom na splitskog majstora. U dvije sezone pod Slavnićevim vodstvom Splićani nisu ostvarili značajniji rezultatski uspjeh, pa je na klupu splitskog kluba 1987. godine sjeo Božidar Maljković i s Kukočem i Rađom u glavnim ulogama učinio ga velikanom. Odmah prve sezone osvojeno je prvenstvo bivše države, a isti su uspjeh ponovili i u tri sljedeće godine, da bi ga podebljali onim najvećim – trostrukim uzastopnim osvajanjem Kupa europskih prvaka (1989., 1990. i 1991. godine), a posljednje dvije sezone je osvajanjem Jugoslavenskog kupa ubilježena i trostruka kruna.

Kukočev utjecaj u uspjesima matičnog mu kluba bio je ogroman, a naročit je bio njegov doprinos momčadskoj igri. Toni je trima finalima Kupa prvaka prosječno bilježio 15 poena, sedam skokova i dvije asistencije po utakmici, dok je na polufinalnim utakmicama prosječno bilježio 18 ubačaja, a u dva je navrata dobio nagradu za najboljeg igrača Kupa prvaka (1990. i 1991.). U međuvremenu je Kukoč na NBA draftu 1990. godine od strane Chicago Bullsaizabran kao drugi izbor druge runde, odnosno 29. pick ukupno.

Paralelno s klupskim uspjesima Toni je započeo i s reprezentativnima. Sve je krenulo 1985. godine osvajanjem kadetskog prvenstva Europe, a nastavljeno je zlatima na juniorskom europskom i svjetskom prvenstvu u naredne dvije godine, na kojima je dobio nagradu za najboljeg igrača turnira, a posebno pamtljivo je finale Svjetskog prvenstva 1987. godine u talijanskom Bormiju kada je Amerikancima ubacio 11 trica uz samo jednu promašenu.

 

Iste 1987. godine je sa seniorskom reprezentacijom Jugoslavije, za koju je debitirao godinu dana ranije, osvojio brončanu medalju na europskom prvenstvu u Ateni. Uslijedilo je Olimpijsko srebro u Seoulu 1988., svjetsko zlato u Buenos Airesu 1990. (MVP) te dva europska zlata u Zagrebu 1989. godine i Rimu (MVP) dvije godine poslije.

Kukoč 1991. godine odlazi iz Splita i seli preko Jadrana u Italiju, u Benetton iz Trevisa, gdje pod paskom našeg trenera Petra Skansija u sljedeće dvije sezone osvaja Prvenstvo i Kup Italije, prve trofeje u klupskoj povijesti. U drugoj je sezoni svoju momčad odveo u finale Eurolige gdje su poraženi od francuskog Limogesa, a Toni je po treći puta proglašen za MVP-a turnira i prvi je igrač koji je dobio tu nagradu a da nije iz redova osvajača, a oba ta uspjeha stoje do današnjeg dana.

Medalje je Kukoč osvajao i s reprezentacijom Hrvatske. Najprije je na Olimpijskim igrama u Barceloni osvojena srebrna medalja nakon poraza u finalu od jednog i jedinog pravog američkog Dream teama, a uslijedile su bronce na Svjetskom prvenstvu u Torontu 1994. godine i na Europskom prvenstvu u Ateni godinu potom, obje osvojene u vrijeme kada je Toni već bio Preko bare, u dresu Chicago Bullsa.

Debi u najjačoj košarkaškoj lizi svijeta Toni je imao 5. studenog 1993. u pobjedi njegovih Bullsa nad Charlotte Hornetsima 123:122 u koju je ugradio po pet poena i skokova za 21 minutu u igri. Bila je to prva sezona nakon tri uzastopna naslova njegovih Bullsa i prva nakon prvotnog umirovljenja Michaela Jordana. Kukoč je u većini utakmica startao s klupe mijenjavši Scottie Pippena na poziciji niskog krila i Horace Granta na mjestu četvorke, a okončao ju je s prosječnih 10,9 poena, četiri skoka i 3,7 asista po utakmici što mu je donijelo uvrštenje u drugu najbolju rookie petorku lige, zajedno s velikim prijateljem i nekadašnjim klupskim suigračem Dinom Rađom.

Unatoč dobroj igri i osvojenoj nagradi, The Croatian Sensation (Hrvatska senzacija), kako mu je glasio jedan od mnogih Američkih nadimaka, prolazio je kroz ne baš laganu fazu prilagodbe. Legendarni trener Bullsa Phil Jackson i njegovi pomoćnici zahtijevali su od njega da nabaci desetak kilograma na njegovo mršavo tijelo, što je Toni pokušavao nadoknaditi jakim treninzima u teretani, ali to je posljedično unijelo određene poteškoće na njegovu dotad naoko jednostavnu i lepršavu igru. Druga prilagodba odnosila se i na njegovu poziciju na parketu, budući da su ga zbog visine gurali na poziciju visokog krila, koju u Europi nije često igrao. Ali pravim igračima nikada nije teško podnijeti žrtvu danas da bi im bilo bolje ubuduće, a upravo je to Toni i činio.

Sljedeće je sezone iz kluba otišao Grant, a Kukoč je većinu utakmica startao u petorci, te je s prosjekom od 15,7 koševa, 5,4 skoka, 4,7 dodavanja i 1,3 osvojenom loptom bio drugi strijelac, skakač, asistent i kradljivac momčadi sve do povratka velikog Jordana 17 utakmica prije kraja regularnog dijela sezone. Upravo zbog svoje svestranosti u igri, velikog broja asistencija s obzirom na poziciju i njegove teorije da ”koš usrećuje jednog čovjeka, a asistencija dvoje” Toni je dobio nadimke The Waiter (Konobar).

Prve dvije NBA sezone donijele su ispadanje u polufinalima Istoka, dok je prvi prsten stigao u trećoj kada su Bullsi nakon rekordnih 72-10 u regularnom dijelu sezone u finalu Playoffa sa 4-3 bili bolji od Seattle Supersonicsa. Osim prvoga prstena, Toniju je ta sezona donijela i najvrijedniju individualnu nagradu u njegovoj NBA karijeri – nagrada za najboljeg šestog igrača godine. Do te nagrade je došao s prosjecima od 13 poena, četiri skoka i 3,5 asistencije po utakmici (treći strijelac i asistent momčadi). Kukoč je i do danas jedini igrač u povijesti lige koji je iste sezone osvojio ovu nagradu i prsten prvaka.

I slijedeće dvije sezone Kukoč je u igru ulazio kao šesti igrač, obje sezone Toni je bio treći strijelac i drugi dodavač momčadi i obje sezone momčad iz Vjetrovitog grada osvajala je naslove NBA prvaka.

Nakon posljednje šampionske sezone Jordan je po drugi puta u karijeri objesio tenisice o klin, a momčad se polagano počela rasipati. Nove klubove potražili su gotovo svi igrači iz prve petorke – Luc LongleyDennis Rodman i Pippen te bitni igrači rotacije kao na primjer Steve Kerr. U takvom odnosu snaga Kukoč je postao novi vođa Chicaga te je s 18,8 koševa, sedam uhvaćenih lopti i 5,3 asistencije po susretu bio vodeći igrač momčadi u svim tim trima statističkim kategorijama, ali u sezoni skraćenoj zbog Lockouta do playoffa ih nije uspio dovući. Sezona 1999/00 bila je posljednja Kukočeva u crvenom dresu, kada je nakon 24 utakmice mijenjan u Philadelphiu 76erse. Za Sixerse je ukupno odigrao 80 utakmica i odmah u prvoj sezoni kao drugi strijelac i dodavač pomogao momčadi da dođe do polufinala istoka, da bi u veljači 2002. godine mijenjan u Atlanta Hawkse za Dikembe Mutomba.

Iako je u prvoj sezoni u Hawksima Kukoč prosječno bio najbolji strijelac (19,7) i asistent (6,2) ekipe, u drugoj je pao u nemilost trenera Lona Krugera, pa je rastanak s Atlantom na kraju sezone bila neminovnost. Kukoč se odlučio na povratak bliže svom američkom domu u sat vremena vožnje od Chicaga udaljeni Milwaukee. U Bucksima je odigrao posljednje četiri sezone u karijeri, a u prvoj, drugoj i posljednjoj se sa svojim posljednjim klubom plasirao u NBA doigravanje, gdje su sva tri puta ispadali u prvome krugu.

Po završetku sezone 2005/06. Toni je objavio da nastavlja karijeru jedino ako mu ugovor ponude Bucksi ili Bullsi, a kako do 6. siječnja 2007. ponuda nije stigla objavio je završetak karijere. Europska karijera tako se zaustavila na osvajanju tri Kupa europskih prvaka(1989, 1990, 1991), četiri prvenstva Jugoslavije (1988, 1989, 1990, 1991), dva Kupa Jugoslavije (1990, 1991) i po jedno prvenstvo (1992) i Kup Italije (1993), NBA karijeru završio je s tri prstena na ruci (1996, 1997, 1998), dok je u reprezentativnoj karijeri osvojio dva europska zlata (1989, 1991) i jednu broncu (1987), jedno olimpijsko srebro (1988) te jedno svjetsko zlato s reprezentacijom Jugoslavije (1990), odnosno po jednu europsku (1995) i svjetsku broncu (1994) te olimpijsko srebro s Hrvatskom (1992), a tome treba pridodati i tri reprezentativna zlata u mlađim uzrastima bivše države.

Od individualnih nagrada valja izdvojiti po jednu nagradu za najboljeg igrača Svjetskog (1990) i Europskog prvenstva (1991), triput je izabran za najboljeg igrača Kupa prvaka (1990, 1991, 1993), uvrštenje u drugu NBA rookie petorku (1994), NBA najbolji šesti igrač (1996), četverostruki je najbolji europski košarkaš u izboru Gazzette dello Sport(1990, 1991, 1992, 1996) i peterostruki u izboru Euroscara (1990, 1991, 1994, 1996, 1998), uvršten je u 50 najboljih europskih košarkaša od strane FIBA-e (1991), trostruki je hrvatski sportaš godine u izboru Sportskih novosti (1989, 1990, 1991) i dobitnik državne nagrade Franjo Bučar za sport (1992).

NBA karijeru Kukoč je završio s prosjecima od 11,6 poena, 4,2 skoka i 3,7 asistencija u 846 utakmica regularnog dijela sezone te 10,7 poena, 3,9 skoka i 3,2 dodavanja u 99 playoff utakmica. Jedini je igrač uz Magic Johnsona koji je u NBA-u započeo utakmicu na svih pet pozicija u igri, te je zbog toga od nekih s pravom prozvan kao Europski Magic.

Nakon umirovljenja Kukoč se povukao u obiteljski život sa suprugom i dvoje djece, a slobodno vrijeme uglavnom provodi igrajući golf, često i sa svojim nekadašnjim suigračem Jordanom. Prije nekoliko godina Kukoč je postao i amaterski prvak Hrvatske u golfu, što samo dokazuje njegov izniman sportski talent. Košarkom se više ne bavi, trenutno je samo gleda, a ponajviše svog sina Marina koji trenutno nastupa na sveučilištu Pennsylvania.

Toni Kukoč jedan je od najboljih košarkaša kojeg je Hrvatska dala, pravi primjer svestranog, timskog igrača kojeg bi, da citiram izjavu o Toniju legendarnog trenera Pata Rileya ”svaki trener volio imati u svojoj momčadi”, a ujedno je i vrhunski sportaš kojeg je možda i puka sreća što se tog ljetnog dana kupao na istoj plaži kao i pokojni trener Karković odvela u neslućene visine. Toni Kukoč razlog je zbog kojeg se početkom devedesetih ostajalo budno do ranih jutarnjih sati ili ustajalo u istima da bi ga gledali na TV-u, ali on je i vjerojatni razlog zašto se NBA liga prestala prenositi na državnoj dalekovidnici, ali o tim razlozima danas se nećemo baviti. Zbog Tonija Kukoča mnogi su s guštom gledali utakmice njegovih klubova i reprezentacija, a zbog istog se tog Tonija Kukoča autor ovoga teksta, a vjerujem i mnogi drugi klinci iz Tonijevog razdoblja, zaljubio u najljepši sport na svijetu – košarku.