Kronologija propasti Cibone

Mihael Polovanec s portala nogometplus.net napisao je sjajan tekst i iznio činjenice o kronologiji srozavanja dvostrukog prvaka Europe Kk Cibona na vrlo niske grane…
1. Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti, ne vrijedi…

Pobjednici ABA lige na Final fouru u Beogradu, u turbulentnoj sezoni( svega desetak utakmica trebalo je Nevenu Spahiji, Andriji Žižiću, DJ Strawberryu i Matt Janningu da skuže kako će plaće vidjeti na sveto Nigdarjevo) u kojoj su preostali igrači više razmišljali o štrajku i traženju drugih poslodavaca, napravljen je povijesni uspjeh pod ravnanjem dirigenata Slavena Rimca i Jurice Golemca uz tadašnje prve violine Darija Šarića i Jerela Blassingamea. Veselje navijača i vjera u bolje sutra nakon godina i godina prosječnosti, financijskih problema i besperspektivnosti bili su kratkog vijeka, otriježnjenje je bilo brzo i oštro.

Financijske dubioze koje su se kalemile godinama, odnosno desetljećima bile su prevelike i nada ponovnog igranja u Euroligi trajala je svega mjesec i pol dana dok uprava Cibone sama nije poslala depešu čelništvu najjačeg kontinentalnoga natjecanja o svom odustajanju.

Slika i prilika nekadašnjeg dvostrukog prvaka Europe i giganta hrvatske košarke zadnjih desetak godina svela se na ulogu topovskog mesa europskoj srednjoj klasi (vrijedi se sjetiti dvadeset i osam poraza zaredom u Europi) ili kao regionalni sparing partner skoro svim klubovima od Triglava do Đevđelije. Cibonina današnja besmislenost samo je posljedica, a uzrok leži u politici, pljački, kroničnoj nesposobnosti i privatnom interesu svih onih koji su skoro tri desetljeća stolovali pod Tornjem.

2. O Bože, Bože…

Početkom devedesetih, u rukama Bože Miličevića, Cibona se isprofilirala kao grobar hrvatske košarke monopolizirajući domaće prvenstvo, uništavajući konkurenciju (masovna dovođenja igrača Zadra i Splita tek toliko da ne igraju za direktne suparnike) i na koncu samu sebe s potpunom devastacijom vlastitog omladinskog pogona koji nakon Gordana Giričeka dugi niz godina nije iznjedrio iole ozbiljnijeg igrača.

Miličevićeva petnaestogodišnja vladavina bila je obilježena zacementiranim statusom nastupanja u Euroligi što je omogućavalo mir u kući, a istovremeno nerealnim ugovorima kojima su se mnoga usta namirila, odnosno neispunjene ugovorne obveze uzimale zdravo za gotovo dovelo je mic po mic sredinom nultih godina do urušavanja suludog poslovnog modela, odnosno do ruba provalije.

Istovremeno početkom prošlog desetljeća raste politička moć Milana Bandića, a ima li išta slađe za lokalnog baju nego doći do mogućnosti guranja nosa u sport (počasni predsjednik Dinama, predsjednik vaterpolskog kluba Mladost) gdje može postaviti svoje potrčke koji će kasnije već klimavi klub gurnuti niz liticu.

3. Joj, joj, Miki, Miki joj…

U međufazi prijelaznog razdoblja, između odlaska Bože Miličevića 2008. godine, u Cibonu 2006. godine ulazi Ivo Jelušić, kao politički ćato zagrebačkog gradonačelnika koji je u tom momentu nedodirljivi predsjednik zagrebačkog SDP-a (čije će se zagrebačko krilo koju godinu kasnije odvojiti s Bandićem, ali će se nastaviti razbucavanje Cibone). Putem svojih političkih marioneta kreće potpuno čerupanje kluba na svim razinama, a primarna motivacija bile su nekretnine (poslovni prostori, Saloon i parcela na Tuškancu) u vlasništvu Kluba.[

Spominje se dug od milijun eura[krajem 2009. godine da bi potom krenulo dugogodišnje medijsko prepucavanje s višemilijunskim potraživanjima; od jednog milijuna pa do trinaest milijuna velika je razlika, a nitko involviran svih ovih godina nije rekao točnu cifru.

Kako se fino častilo s tuđim novcima ili u prijevodu lako je koprive mlatiti tuđim… govore i podaci o preplaćenim ugovorima igrača i trenera:  Davor Kus 350 tisuća, Marko Tomas 270 tisuća, Velimir Perasović 225 tisuća, Lukša Andrić 200 tisuća, Alan Anderson i Jamot Gordon 200 tisuća, Dalibor Bagarić 250 tisuća i Antonio Graves 312 tisuća. Sve cifre su u neto iznosima i radi se naravno o eurima.

Političko preuzimanje Cibone 2006. godine obilježava dizanje kredita od 20 milijuna kuna u Zagrebačkoj banci koja upisuje hipoteku na nekretninama Cibone (tri i pol tisuće kvadrata poslovnih prostora) da bi par godina kasnije sve izašlo na vidjelo; dug je Kluba odjednom eksponencijalno narastao. Poput kumeka na placu, vodeći gradski oci medijski su mešetarili iznosom duga; prvo se neslužbeno radilo o 64 milijuna kuna, rodonačelnik Bandić je cifru zaokružio na 100 milijuna kuna, zatim njegov posilni Ivica Lovrić (kojeg krase afere sa štandovima i transferom Darija Šarića što je bilo pod lupom USKOK-a) trubio je o 46 milijuna kuna, do duga od 55.035.297,50 kn koji je obznanio tadašnji direktor kluba Andro Knego koji je krajem godine ponovo „revidiran” i fiksiran na iznos od 48.157.831,98 kuna (bez kredita Zagrebačkoj banci, dugovanja za režijske troškove Gradu Zagrebu i ostalim dobavljačima). Cilj zbog kojeg je politika ušla u Cibonu ispunjen je krajem 2010. godine te kroz odluku Gradske skupštine, Cibonine nekretnine ušle u ruke Grada Zagreba u zamjenu za podmirenje onog kredita od 20 milijuna kuna kojeg je sama politika podigla. Kolika je realna vrijednost preuzete imovine (a poslije se postavilo pitanje i da li je ta imovina uistinu Cibonina), nikad se nije saznalo.

4. Ostali samo dugmići…

Cibona je svoj hod po trnju nastavila dalje, blokirani računi, isključenja struje,a dugovi se gomilali te se 2014. godine, kroz skandalozni zakon (ravan privatizacijskoj pljački devedesetih) provela predstečajna nagodba kluba. Vukovi su trebali „prodisati” prebijanjem dugovanja. Predsjednik Cibone postaje Aco Petrović, a tadašnji dug od 40.533.187,08 kn koji je podijeljen na dobavljače ( 18.090.945,47 kn), igrače (16.063.606,80 kn) i Grad Zagreb (6,040,448,87 kn) biva otpisan za skoro 60%, odnosno od ukupnih 40 milijuna, Klub je morao platiti svega 17 milijuna kuna.[

Dugovalo/duguje se apsolutno svima; igračima, Gradu za režije, Dinamu, Sportskoj televiziji, XL Agenciji (kao najvećem vjerovniku),Josipu Klemmu (koji je doveo Darija Šarića u Cibonu vlastitim novcima, da bi potom njegov transfer u Efes i Klemmovu upletenost istraživao USKOK oko prebijanja potraživanja) pa do čak pogrebnih poduzeća (na sreću, nisu Topalovići!). Netko zlonamjeran bi pomislio kako je filanje dugova rađeno s namjerom, a istovremeno klub postao jaranska kasica-prasica.

I ajde, predstečajna nagodba na kraju 2015. odrađena kako-tako, u prethodnoj godini nešto se zaradilo od prodaje Šarića i plus otpisani su dugovi te se smiješio „clean” start, ali „jovo nanovo” – krenula nova suluda obećanja poput „petoljetki” s ciljem vraćanja dugova prodajom igrača svake godine u vrijednosti od 600 tisuća kuna te neovisnosti od Bandića s ciljem iskamčivanja „samo” 7 milijuna kuna godišnje poreznih obveznika. Da simplificiramo; duguješ Gradu milijune, ali istovremeno tražiš od Grada milijune kojima bi pokrio dugove – Gradu.

5. Heja, heja Cibosi, pozdrav vašoj mladosti…

Aco Petrović, od svih vodećih ljudi kluba zadnjih skoro trideset godina izgledao je jedini donekle dobronamjeran, ali i naivan poput žene René Artoisa. Za njegovog mandata krenulo je ožmikavanje omladinskog pogona, odnosno mladih talenata gdje se zahvaljujući managerskim interesima (Miško Ražnatović) i unutarnjim krticama dešavaju odlasci Ivice Zupca i Ante Žižića (zbog čijeg odlaska je Aco Petrović podnio ostavku), a igrački potencijali poput Buljevića, Slavice, Popića, Nikića, Mazalina i Arapovića koji su trebali dozrijevati kao stožerni grači od kojih će Cibona imati financijsku žetvu nisu iskorišteni ili su otišli za kikiriki jer politika kluba je bila takva kako je isplativije imati matori roster. Malo kontradiktorno ako je u financijskom planu osnova za izvlačenje iz ambisa dugova  – prodaja igrača. Najbolji primjer Apsurdistana pod Tornjem može se dočarati onomad opravdanjem direktora Domagoja Čavlovića koji je opravdanje, odnosno krivicu odlaska Zupca iz Cibone prebacio na današnjeg Clipperaša – zaboravili su mu isplatiti plaću, pa je eto igrač bio krajnje bezobrazan prema trenerima i sugiračima te zatražio raskid ugovora. Nakon takve izjave, u ozbiljnim zemljama i firmama, takva osoba više ne bi našla posao u struci, a ovdje – ma nema veze…

6. Šeki is on the road again…

Cibonina pozicija danas je ni na nebu ni na zemlji. Na stranicama Financijske agencije vidljivo je kome se sve duguje i u kojoj je fazi proces vraćanja dugovanja, od totalnih anonimusa pa do sadašnjih igrača ili direktora kluba. Ako imate želudac, preporučam listanje.

Nadalje, prema obveznom revizijskom izvješću za 2017. godinu, može se iščitati kako i danas Cibona ima nesređene papire, odnosno financije kluba su u potpunom džumbusu. Pa tako je revizijsko mišljenje donešeno s rezervom jer klupske knjigovođe sva potraživanja koja imaju nisu realno prikazali, odnosno rekvalifikacijom nespomenutih potraživanja Klub bi potencijalno mogao zabilježiti manjak prihoda iznad ukupne imovine kluba što bi dovelo Cibonu u situaciju lanac i katanac, odnosno potpuno gašenje. Da ne bude samo problem oko potraživanja, revizija je utvrdila kako vlasnički odnos i prikaz imovine nije potkrijepljen konkretnom dokumentacijom na temelju koje se može utvrditi realno stanje stvari u bilanci.[

Osim cirkusa sa knjigama, klub dan danas vodi sudske sporove koji nisu vezani uz predstečajnu nagodbu, pa tako s Cibonom na sudu se natežu (s obzirom da se radi o revizijskom izvješću iz 2017. potencijalno su neki predmeti možda i riješeni) Aco Petrović zbog pozajmica, Matej Mamić zbog poreza i doprinosa, KK Brotnjo zbog odštete za igrača, Grad Zagreb zbog zemljišta na Tuškancu, Vlaho Srezović radi vlasništva nad bivšom diskotekom Saloon, Summa Nox d.o.o. zbog prodaja nekretnina u vlasništvu Cibone, ovrha zbog neisplate najma semafora od strane gradske tvrtke Zagrebačkog hodlinga Ustanove upravljanje sportskim objektima i Klemm Sigurnosti d.o.o. zbog zajma vezanog uz Darija Šarića.

7. Pustite ga van, dajte nam ga vaaaaan…

Tko danas vodi Cibonu i postoji li šansa za spas? Klub je ovu jesen ostao bez sportskog direktora Andrije Žižića, a Ciboninu upravu (koja faktički više ne postoji) čini samo Domagoj Čavlović. Skupštinu kluba čine svi Bandićevi stranački ljudi od povjerenja Mladen Bušić (predsjednik kluba, po zanimanju oftamolog – sjajna kompetencija za vodit sportski klub), Zdenko Antunović (USKOK-ov optuženik), Slavko Kojić (gradski pročelnik za financije, Bandićev čovjek od najvišeg povjerenja), Vjekoslav Šafranić (karatist, uspio dovesti zaštitarsku firmu do 24 milijuna kuna minusa[) i Marin Rozić (trenutni kapetan Cibone, nedavni član Bandićeve stranke, petnaest godina u klubu).

Sportski gledano, Cibonini plasmani u regionalnoj ligi variraju između sedmog, osmog, jedanaestog pa sedmog mjesta. Sportski ni vrit ni mimo, iskorak se nije desio rezultatski jer nije bilo para, na afirmaciju mladih igrača se zaboravilo (dovoljno se sjetiti mlade i perspektivne prošlogodišnje petorke Ratkovica, Tomas Rozić, Novačić i Žorić), a klub je rasfučkao skoro pet godina ni zašto. Čak ni friško osvajanje juniorske ABA lige ne znači ništa s obzirom na iskustva prethodnih desetljeća; od menadžerskih igrica, trenerskih kompleksa pa do privatnih interesa.

Gledajući financijsko poslovanje za 2018. godinu, koje se moglo detaljnije raščlaniti, ali bilo bi nadrealno izbacivati brojke o likvidnosti, ekonomičnosti, zaduženosti, profitabilnosti i ostalim financijskim pokazateljima kad se zna da podaci realno nisu točni.[ Čak i Cibonina firma (Cibona kao udruga ima svoj d.o.o.) preko koje između ostalog ima i fan shop knjiži debeli minus.

Iz računa prihoda i rashoda vidljivo je kako je Cibona prvi put prošlu godinu završila u plusu (ne računajući 2014. i 2016. koje su u pozitivi isključivo zbog otpisa dugovanja), no badava i taj plus kad 65 posto ukupnih prihoda Cibone čine novci poreznih obveznika, odnosno Cibonino poslovanje se svelo na molitvu „Anđele čuvaru” da gradonačelnik i klika osvoje još jedan izborni ciklus.

8. Krivi smo mi što smo ih pustili…

Ako ćemo ljudski i pošteno, Cibonu bi bilo najbolje ugasiti jer ovo se svelo na mrcvarenje bolesnika kojeg bi se dalo izliječiti, ali familija bi liječila pijavicama, a ne modernom medicinom. Tužbe, minusi i dugovanja stišću Cibonu poput krakena, a klub svo ovo vrijeme vode isti oni ljudi ili iz istog miljea koji su doveli Vukove do propasti. S vremena na vrijeme spomene se ulazak Emila Tedeschog u Cibonu ili privatizacija, ali zaista da li bi itko s imalo mozga želio ući u klub koji se vodi načelom „ideje naše, pare vaše”?

Taj odnos s Gradom je štrik oko vrata Ciboni i nitko ne želi od toga dignuti šape; pogotovo u situaciji gdje primjerice Antunović, Lovrić i Jelušić istovremeno su bili ili jesu u gradskoj vlasti te su odlučivali o raspodjeli gradskog novca prema sportu,a s druge strane bili u vodstvu Cibone.  Koliko je javnog novca ulupano u rupu bez dna, koliko ljudi je ostvarilo omastilo brk u ime Vukova s Tuškanca, odnosno točnije iz Savske s obzirom da se vlasništvo Tuškanca vodi po sudu…

Na kraju balade, može se jedino reći – šteta. Šteta što nije postojala ozbiljna kritika koja bi možda dovoljno glasno i jasno spriječila ili smanjila pljačku i devastaciju kluba na svim razinama.

Izuzev par sporadičnih inicijativa, sve se svelo na veliko ništa – malobrojnim navijačima nije bilo dovoljno stalo i tu postoji doza odgovornosti svih nas. Smogovci u naponu snage umjesto kritike upravi više su se bavili podjebavanjem igrača koji bi otišli iz kluba, no šutnja je bila  zauzvrat nagrađena prostorijama ispod Tornja.

Ostaje žal, Zagreb je mogao imati veliki košarkaški klub, a ovako ima u amanet košarkaški dug. Košarkaški dug kluba na grbači poreznih obveznika, kojeg izuzev tih petstotinjak redovnih duša na tribinama ne prati više nitko. Izuzev Roka Prkačina i nedavno priključenog Sandra Rašića, najmlađi igrač ima dvadeset i tri godine (Gilbert) – ostalo sve ekipa koja ne može ozbiljno konkurirati u regionalnoj ligi, u (polu)finalu domaće lige pružit će dostojan otpor gradskom rivalu i iduće godine sve ispočetka, ali ustvari samo produžetak preživljavanja zadnjih sezona.

Pod normalnim vodstvom i poslovanjem, u nekoj zdravoj situaciji, Cibona je mogla imat veliki potencijal; bivši prvak Europe, slavne prošlosti, poznatog imena, lijepe dvorane… Ovako se samo čeka who will pull the plug on life support.