Marin Rozić:”Petorka Ukić, Tomas, Rozić, Markota i Bilan plasirala bi se na Svjetsko prvenstvo”

U uraganskom preokretu i velikoj pobjedi nad Krkom (99:71), sa 16 koševa Cibonin kapetan Marin Rozić upisao se u povijesne knjige Jadranske lige (ABA), natjecanja koje se igra već 18. godinu.

S bivšim suigračem Nebojšom Joksimovićem, Roza sada dijeli rekord po broju ubačenih koševa (2740) a i vodeći je košarkaš po broju odigranih utakmica u ovom regionalnom natjecanju (355). Sve to govori o otpornosti i upornosti Cibonina 36-godišnjaka.

– Govori to i o godinama koje imam. No, nisam nikad bio igrač od brojki. Meni je to uvijek bilo sekundarno pa nisam imao predodžbu da sam bio blizu rekorda. Zapravo, ne bih to niti znao da se time nije počeo baviti naš pomoćni fizioterapeut i tim menadžer Andrej Županić. On je počeo odbrojavati i on je upozorio trenera da mi nedostaju još dva koša do rekorda pa me ovaj vratio u igru. No, kako sam ja pogodio samo jedno od dva slobodna bacanja, zasad taj rekord dijelim.

Priliku da se izdvoji na listi rekorda imat će sljedeći vikend u Podgorici protiv Budućnosti. Valjda njegov bivši trener Jasmin Repeša neće svu svoju defenzivnu taktiku podrediti tome da Roza ne zabije niti jedan koš.

– Ja se nadam da ću uspjeti zabiti još taj jedan – uz smijeh će Roza.

S obzirom da u Hrvatskom košarkaškom savezu nisu poklonici regionalne lige, što o njoj misli njen rekorder?

– Premda su prisutna podijeljena mišljenja, činjenice ipak govore toj ligi u korist. U njoj su se isprofilirali mnogi igrači pa nema sezone da netko ne ode u NBA ligu. Osim toga, ona ima prohodnost prema Eurokupu i Euroligi i ona je dobila kredit time što je pod okriljem Uleba. Povrh svega, besplatna je za sve klubove.

A njegova Cibona će vjerojatno biti šesta što će biti najbolji plasman u posljednje četiri godine.

– To možemo zahvaliti zajedništvu koje među nama vlada. Koliko god to zvučalo kao floskula, mi smo stvarno pozitivnu energiju iz naše svlačionice uspjeli prenijeti na parket.

Koliko je važno za konačni rezultat neimati “trulih jabuka” u košari?

– To je nevjerojatno važno i za rezultat i za afirmaciju ne tako mladih, ali neafirmiranih igrača i što sam stariji toga sam sve više svjestan. Bolje je u momčadi imati igrača koji je i manje kvalitetan, ali je pozitivan i neće biti “trula jabuka”. Prije sezone birali su se upravo takvi igrači, koji karakterno odgovaraju i u tome smo, očito, imali sreće. Eto, recimo, Gilbert i Marić su zlatni momci koji su nam ove sezone puno dali. Nema ih par utakmica pa onda daj svoj dio. Dakako, za takvo što je zaslužan i naš trener Velić koji je arhitekt momčadi, koji nas je sve posložio tako da smo svi prihvatili svoje uloge.

Koliko je ta “kemija” važna za mirnu svlačionicu kada on kao kapetan treba smiriti suigrače oko kašnjenja plaća?

– Mi smo i na početku sezone svim igračima spomenuli problem oko dinamike isplate, no ove je sezone to vrlo prihvatljivo i svedeno na minimum pa se to u svlačionici gotovo i ne spominje. Za razliku od prijašnjih sezona kada je bilo ozbiljnih situacija, ove godine se troši koliko se ima i daj Bože da ostane ovako. Cibona je na pravom putu financijske sanacije do kraja.

Ako je tako da li onda itko uopće treba razmišljati o fuziji s financijskim vrlo stabilnom Cedevitom?

– Ta je priča stara desetak godina i na papiru zvuči primamljivo da spojiš privatni kapital s podrškom grada, tradicijom i navijačima koje Cibona ima. Sve bi to moglo izgledati jako lijepo, no ne znam koliko je sve to spojivo. U ovom trenutku to je poprilično daleka opcija. Uostalom, ja mislim da u Zagrebu ima mjesta za dva takva kluba. Realnost je pak da će Cibona, dok god ne bude financijski posve sanirana, imati jedan od najmanjih proračuna u ABA ligi. Istovremeno, Cibona je idealna za mlade igrače što se i pokazalo na primjeru Šarića, Zubca, Žižića, a vjerujem da će tako biti i u slučaju Prkačina.

Kroz Cibonu u ovih Rozinih 15 sezona prošlo je puno supertalenata. Gdje on rangira malog Prkačina?

– On je taj. Prije svega to je krasan momak, jako lijepo odgojen, staložen i nevjerojatno talentiran. Kako fizički tako i situacijski. To je “playmaker” na poziciji četvorke, a takvi igrači su budućnost ovog sporta.

Lojalnost Ciboni ovog Mostarca velika je rijetkost u današnjem vrhunskom ekipnom sportu?

– Ja sam počeo igrati košarku da bih jednog dana igrao za Cibonu, a spletom sretnih i spretnih okolnosti se dogodilo da sam skoro cijeli igrački vijek u njoj proveo.

A tu bi mogao biti još dobar broj godina jer ga navodno čeka mjesto sportskog direktora?

– Ja bih igrao još barem jednu sezonu jer se dovoljno dobro osjećam. Ne osjećam nikakve motivacijske ni fizičke probleme pa mi svi govore da onda niti ne moram prestajati dok se tu nešto ne promijeni.

S obzirom da je dvostruki otac, kako se to uklapa u njegove igračke obveze?

– Niko ima nešto više od dvije godine, a Toma je stigao na svijet 10. veljače pa je kod kuće poprilično veselo, ponekad i dinamičnije nago na utakmici. No, imam krasnu suprugu koja je svjesna koliko je meni kao profesionalnom sportašu važno da sam naspavan i odmoran pa je puno toga preuzela na sebe.

Obiteljske obveze (i dvoje djece) imaju još neki njegovi suigrači pa tako i Damir Markota s kojim je Roza imao prilike igrati u nekim njegovim neobuzdanijim životnim fazama.

– Ovo je sada neki odgovorniji i ozbiljniji Markota, no još uvijek je on specifičan lik, zaigran kao dječarac. On nam je puno pomogao pa i meni kao kapetanu da se održi ta dobra atmosfera. Zapravo, dao nam je puno više nego što smo očekivali pa i nego što je i on sam očekivao.

Nešto slično može se reći i za srpskog razigravača Marka Ljubičića, jedinog stranca u sastavu.

– Njega niti ne doživljavamo kao stranca jer on ima i hrvatsku putovnicu. A Marko nam je stvar puno dao. Kada je dolazio bilo mu je rečeno da ćemo pokušati afirmirati Uljarevića i da će on možda biti u drugom planu i on je to spremno prihvatio, a na koncu je postao oslonac ove momčadi. Inače, imali smo mi prvi dio sezone strance, ali od njih nismo dobili dimenziju više, igrača prevage. Recimo, da imamo Amerikanca na centru, vjerojatno mladi Krešo Ljubičić te Filip Bundović ne bi izgledali tako kako izgledaju pa mi i nije žao što su stranci otišli. Krešo Ljubičić se diže, a Bundović pokazuje da je neopravdano bio igrački prekrižen.

A prekriženi su bili i neki reprezentativni veterani pa nam se u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo to obilo o glavu. Rozić je pomogao u dvije utakmice a i on je mišljenja da smo se olako odrekli iskustva.

– Lako je sada biti pametan, sada svi pametuju, no činjenica je da niti smo prošli na SP niti smo uspjeli afirmirati nekog mladog igrača. Ja držim da je trebalo iskoristiti veterane da se plasiramo, a iz svojih kontakata s njima znam da je veliki dio njih htio igrati. Trebalo se prvo plasirati, a onda ići na pomlađivanje. Uostalom, što znači pomlađivanje reprezentacije jer ako netko nije spreman za to onda mu, prijevremenim guranjem u vatru, činiš medvjeđu uslugu.

Potom je Roza nama postavio pitanje?

– Recite vi meni da li bi se petorka Ukić, Tomas, Rozić, Markota i Bilan plasirala na Svjetsko prvenstvo? Dojma sam da je u svemu tome nedostajalo i komunikacije jer i s onima koji su rekli da više neće igrati moglo se porazgovarati bez da ih se moli nego da ih se uvjeri da nam je potrebna njihova pomoć. Uostalom, taj Ukić, pa on ima najviše nastupa za reprezentaciju, a sada se dogodilo da si ga okrenuo protiv sebe. To je apsurd i to se ne smije događati, no mi smo prvaci u tome.