Nikola Vujčić – momak iz Vrgorca

Popularni Vujo rodio se 14. lipnja 1978. godine u slikovitom dalmatinskom mjestu Vrgorcu, koji se tako nakon sjajnog književnika Tina Ujevića može pohvaliti i jednim sjajnim košarkašem. Košarkaški put Vujčića započeo je u Splitu, u čiju prvu momčad ulazi sa 17 godina. Iste je godine s hrvatskom kadetskom reprezentacijom u Portugalu osvojio naslov prvaka Europe. U finalu je Španjolcima ubacio 18 koševa uz 11 skokova, a odlične igre na cijelome natjecanju donijele su mu nagradu najkorisnijeg igrača turnira. U početku je seniorske minute skupljao mijenjajući Nikolu Prkačina, a kada je dugogodišnji reprezentativni kapetan otišao u redove rivala Cibone, Vuji se ukazala prilika koju je objeručke zgrabio. Posljednje dvije sezone u redovima Žutihovaj je 211 centimetara visoki centar značajno unaprijedio svoju igru, te je kao prva violina pomogao momčadi da dođe do četvrtfinala Saporta kupa u njegovoj posljednjoj sezoni 2000/01., kada su ispali od Efes Pilsena.

Igrajući u prvom navratu za splitske Žute, Vujčić je stigao do dva finala prvenstva Hrvatske, osvajanja jednog Kupa Krešimira Ćosića, te je u Europi nastupao u Kupu Radivoja Koraća jednu sezonu, dvije sezone Eurolige i tri sezone već spomenutog Saporta kupa. Nastavio je Vujčić i s nastupima za mladu reprezentaciju. Godinu nakon osvajanja kadetskog prvenstva Europe, godinu kasnije Vujčić je isto ponovio i sa juniorskom selekcijom, porazivši u finalu Francuze, u čemu je Vujčić sudjelovao sa četiri poena i 11 skokova. Debi za seniorsku vrstu stigao je 2. prosinca 1998., kada je u Šibeniku u sklopu kvalifikacija za Eurobasket gostovao Island, a Vrgorčanin je u 111:77 pobjedi sudjelovao 11 minuta i ubilježio po tri poena i skoka. Uslijedio je i nastup na Eurobasketu i osvojeno tek 11. mjesto.

U ljeto 2001. Vujčić seli iz Splita u redove još jedne momčadi u žutom dresu – izraelskog velikana Maccabi iz Tel Aviva. U redove mnogostrukog prvaka Izraela Vujčić je došao da bi zamijenio Natea Huffmana za kojeg se očekivalo da će otiću u NBA ligu, ali on je svoj odlazak prolongirao za sljedeće ljeto, pa je Vujčić poslan na dodatno kaljenje u francuski ASVEL iz Lyona nakon samo dvije odigrane utakmice u novom žutom dresu. ASVEL je tu sezonu došao do svog 17. naslova prvaka Francuske, dok su u Euroligi ispali u prvome krugu, a hrvatski je centar prosječno kroz sezonu bilježio gotovo 16 koševa i sedam skokova u 46 odigranih utakmica. To je zadovoljilo struku Maccabija, a i Huffman se konačno zaputio preko bare, pa je Vujin uspon do zvijezda u Tel-Avivu mogao započeti.

U idućih šest godina koliko je Vujo proveo u Maccabiju, Ponos Izraela osvojio je po četiri naslova prvaka Izraela i isto toliko kupova, zatim dva naslova prvaka Europe, uz isto toliko izgubljenih finala, a poraženi su i u jednom finalu Goodyear lige, kada je Zadar donio Hrvatskoj zasada jedini naslov ovog regionalnog natjecanja. Vujčić se od vrlo dobrog centra razvio u odličnog all-roundera na toj poziciji. Iako je i ranije imao odličan pregled igre, način igranja i možda slabiji suigrači nisu mu omogućili da razvije vrlinu asistiranja, ali u Maccabiju je pokazao svu raskoš svog talenta. U čak četiri sezone imao je prosjek preko tri asistencije po utakmici, a najviše u sezoni 2004/05. kada je prosječno bilježio čak 3,8 dodavanja po utakmici, što je fantastično za igrača na njegovoj poziciji i što bi mnogi europski playmakeri prihvatili za svoj prosjek. Osim sjajnog smisla za dodavanje, Vujčić je postao prepoznatljiv i po udici, šutu kojim je većinom bio nezaustavljiv protivničkoj obrani.

Šlag na tortu odličnih nastupa dogodio se 3. studenog 2005., kada je Vujčić ostvario prvi triple-double u Euroligi otkad ona nosi to ime ubilježivši po 11 koševa i asista te 12 skokova u domaćoj pobjedi nad poljskim Prokomom. Prije njega do tog su dostignuća u Kupu prvaka stigli Vassili Karasev i Bill Edwards, odnosno Derrick Phelps u Suproligi. Jednu godinu i 27 dana nakon prvog, Vujo je stigao i do drugog trostruko-dvostrukog dostignuća u ovome natjecanju, kada je Union Olimpiji ubacio 27 poena uz po deset skokova i dodavanja, čime je postao jedinstven igrač u ovome natjecanju.

Šest sezona igranja u Maccabiju stasitom je Vrgorčaninu donijelo tri uvrštenja u najbolju momčad Eurolige te dva u drugu najbolju momčad, a u sezoni 2006/07. predvodio je najjače europsko natjecanje po obrambenim i ukupnim skokovima. Nakon svih tih silnih uspjeha, Vujčiću se nikako nije išlo iz Maccabija, ali zakoni Svete zemlje donose strancima ogroman porez nakon određenog broja godina provedenih u njihovoj državi, pa se tako i Vujčić odlučio na neki financijski izdašniji angažman. Odlaskom iz izraelskog velikana nastala je velika praznina, ne samo na terenu, već i u srcima svih navijača, ali i igrača, trenera i osoblja ovog velikog kluba.

U međuvremenu je Vujčić u reprezentativnom dresu nastupio na tri Eurobasketa, bez nekog većeg uspjeha, a nakon posljednjeg 2005. na kojem je osvojeno sedmo mjesto, Vujčić se, zajedno s Gordanom Giričekom i Andrijom Žižićem povukao iz reprezentacije, što je tada naišlo na oštre kritike svekolike javnosti, iste one koju inače košarka ne interesira. Četiri godine kasnije, Vujčić se odlučio vratiti u sveti dres i zaigrati na Eurobasketu u Poljskoj, ali nakon još jednog razočaravajućeg nastupa odlučio je reći konačno Zbogom.

Sljedeća postaja bio je grčki velikan Olympiacos, a sudbina je htjela da već 4. studenog sa svojom novom momčadi gostuje u Tel Avivu, što su Uprava i navijači Maccabija iskoristili za veličanstveni doček.

U dvije godine igranja u Pireju Vujčić je osvojio jedan kup Grčke, a u Europi stigao do dva Final foura, osvojivši na prvome četvrto mjesto, a na drugome drugo, izgubivši u finalu od Barcelone. Momčad Dušana Ivkovića više je svoju igru bazirala na atleticizmu i snazi, nego na raskoši talenta i ljepoti u igri, pa su se Vujčićeve brojke srozale na 8,3 koševa, 3,2 skoka i za njega tek dvije asistencije po utakmici kroz dvije godine igranja za Crveno-bijele. U pobjedi Olympiacosa nad Cibonom 18. Prosinca 2008. Vujčić je postao tek peti igrač u povijesti Eurolige koji je u tom natjecanju ubacio preko 2000 koševa. Nakon isteka ugovora, uslijedio je povratak u Split.

U Splitu se Vujčić zadržao tek do pronalaska angažmana u Efes Pilsenu, a za Žute je u tom razdoblju odigrao tri utakmice A1 lige. U Istanbulu je tako završena Vujčićeva inozemna karijera, koju nažalost nije uspio okruniti i ponekim turskim trofejem.

I kad su svi očekivali objavu prekida karijere, Vujo se odlučio vratiti u matični klub, ne samo kao igrač, već i kao sportski direktor kluba, pridruživši omladinskom pogonu kluba s Gripa i svoju, nekoliko godina ranije osnovanu, Akademiju Nikola Vujčić. Tijekom prve sezone klub je pružao sjajne igre kroz A1 ligu, a u polufinalu prvenstva umalo su iznenadili favoriziranu Cedevitu, a ogromnu ulogu u svemu tome imao je Vujčić kao igrač. Nažalost, posljednja njegova igračka sezona obilježilo je ispadanje iz ABA lige, iako je momčad pružala solidne igre. Ipak, u posljednjem kolu u izravnom dvoboju naša dva velikana, Zadar je zasluženo slavio i ostao u natjecanju, a toga 24. ožujka 2013. godine Nikola Vujčić odigrao je posljednju utakmicu u svojoj profesionalnoj karijeri.

Početkom 2010. godine Vujo je dobio možda i najveće individualno priznanje – odabir u najbolju momčad Eurolige za prošlo desetljeće.

Ubrzo nakon završetka karijere, Vujčić je dobio posao na mjestu sportskog direktora u Maccabiju, klubu u kojem je ostvario najveće uspjehe i klubu u kojem je kao igrač ostavio najviše traga.