Priča o otetom naslovu

Vlado Đurović odmah nakon dolazak u Šibenku primjetio je da Dražen ne voli besposlenost, a ta se odlika nije primjećivala isključivo u košarci. Kada ne bi igrao ili trenirao, Dražen bi povremeno zamolio Đurovića da mu dopusti da vježba vožnju gradom u Đurovićevu vozilu, Wolkswagen Golfu. I u tome se očitavala Draženova sklonost planiranju unaprijed: odlučio je kako će onog dana kad navrši osamnaest biti potpuno spreman za stjecanje vozačke dozvole.

Odmah na početku sezone, Dražen se nametnuo kao najbolji igrač Šibenke te je zamolio trenera da ostane na poziciji organizatora igre. Dražen je shvatio kako će tako lopta tijekom svskog napada biti u njegovim rukama te je uživao u pomisli na kontrolu i odgovornost koje se počivale na njegovim leđima.

Te sezone, 1982./83., Šibenka je bila odlična. Nakon regularne sezone bili su prvi s 16 pobjeda uz 6 poraza. U četvrtfinalu ih je čekala Jugoplastika koju su izbacili nakon tri utakmice, što ih je u polufinslu odvelo na Crvenu zvezdu. U prvom polufinalnom susretu Dražen je briljirao s 34 poena i 9 asistencija, a nakon prolaska u tri utakmice, Šibenku je u finalu čekala Bosna.

U prve dvije utakmice svaka je momčad odnijela po jednu pobjedu, a odlučujuća treća utakmica odigrana je na Baldekinu.

Petrović je večer završio sa 38 poena, od čega je 20 ubacio u drugom poluvremenu. Cijelu utakmicu Bosna je rezultatski malo zaostajala za Šibenkom, da bi 24 sekunde prije kraja Borislav Vučević pogodio s 5,5 metara za prednost gostiju od pola koša. 2 sekunde prije kraja, pri rezultatu 82:81 za Bosnu, Šibenka je dobila posljednju priliku. Ljubojević je izveo aut dodavši Draženu, a Dražen je krenuo prema sredini, i dvaput odbivši loptu od parketa, uputio skok-šut s pet metara. Draženov čuvar Hadžić, ostao je stajati uzdignutih ruku ispod Dražena, a noge mu se nisu odlijepile od poda. Draženov šut bio je prejak, a lopta je promašila obruč te se, dok je vrijeme isticalo odbila od table.

Momčad Bosne počela je slaviti, a Ilija Matijević, jedan od dvojice sudaca te utakmice, okrenuo se prema zapisničkom stolu nakon Draženovog promašaja i počeo mahati rukama. Matijević je okružen igračima obiju strana i nekoliko navijača koji su se probili na teren, dosudio prekršaj Hadžića.

Televizijske kamere pokazale su kako je Hadžićeva ruka uistinu došla u kontakt s Draženovom rukom kojom nije pucao na koš. Kontakt je bio graničan, ali do njega je ipak došlo. Dražen je dobio slobodna bacanja za naslov.

-Pogodit ću oba. Želim naslov. – rekao je Dražen.

Prišao je liniji slobodnih bacanja i pogodio oba, a nakon toga uslijedio je besmrtan prizor Dražena koji, okružen navijačima, podiže ruke u zrak nakon objave rezultata. I tako je Šibenka, već u svojoj četvrtoj prvoligaškoj sezoni, osvojila prvenstvo Jugoslavije. Čovjek koji ju je odveo do njega bio je dječak, star tek osamnaest godina.

Na utakmici je bio prisutan i Vasil Tupurkovski, predsjednik Košarkaškog saveza Jugoslavije- upravo je on nakon utakmice Šibenčanima uručio pehar, nakon čega je žurno donio odluku da nakon ovakvog završetka utakmice mora sazvati sastanak u Beogradu, koji će se održati sutra ujutro.

Sastanak vrha Saveza u Beogradu održan je drugi dan, a nakon dva sata vijećanja odlučeno je da je Matijevićeva odluka pogrešna, da prekršaj nije postojao, a samim time ni Draženova bacanja nisu vrijedila.

Vladimir Stanković koji je izvještavao s utakmice požurio je do obližnjeg telefoba kako bi nazvao dom Petrovićevih.

-Dražene, Šibenka nije prvak – rekao je Stanković preko telefona. -Morat ćete odigrati još jednu utakmicu.

-Ne – Dražen je hladnokrvno rekao Stankoviću, kao da je bio spreman na takav ishod – nećemo igrati novu utakmicu.

I trener Đurović se kategorički protivio ponavljanju susreta s Bosnom. Smetalo mu je i to što je za mjesto novog susreta izabran Novi Sad. Te je nedjelje stupio u kontakt sa svakim igračem ponaosob, da bi vidio kako oni razmišljaju, a poslijepodne tog dana čuo se i s Draženom te su se njih dvojica dogovorila kako nijedan neće biti prisutan na novoj utakmici.

I tako su sljedećeg tjedna u Novom Sadu igrači Bosne izašli na parket, uz podršku svojih navijača, spremni igrati u utakmici koja će odlučiti pobjednika prvenstva Jugoslavije 1982./83.

Sudac je bacio loptu u zrak, označivši tako početak susreta. Te večeri druge momčadi u dvorani nije bilo, a naslov je dodijeljen Bosni.