Svoju si dobrotu ostavija svima

Svaki put kada se prisjećamo nečega što se dogodilo u prošlosti, bilo bližoj ili onoj daljoj, ne možemo da si ne postavimo pitanje, gdje smo mi bili tada ili zar je već toliko vremena prošlo? Zaista, proletjelo je vrijeme od mog djetinjstva kada nas je napustio, do danas, kada imam veliku čast o njemu pisati.

Život leti kapetane…

Veliki čovjek, sjajan košarkaš, kapetan, vođa u pravom smislu te riječi. Iako pomalo tužan što se ne sjećam njegovih najboljih igračkih dana, sretan sam što, među mutnim slikama svoga sjećanja, mogu razabrati one Draženove u dresu Netsa i hrvatske reprezentacije. Njegove dvije uzastopne trice i ukradena lopta Dream Teamu u svega samo nekoliko sekundi na Olimpijadi 1992. godine, nešto je što nikada neću zaboraviti.

Međutim, ono što će pak zauvijek ostati u našim srcima i što će svake godine na današnji dan probuditi emocije kod svih nas, nisu ni postignuti koševi, ni osvojeni trofeji, već ono što je Dražen bio, što je živio, i vrijednosti kojima je težio. Dobrota, poštenje, marljivost, upornost, vjera u uspjeh, fanatičnost, pobjednički mentalitet epiteti su koji ga najbolje opisuju. Bolje od bilo kojeg koša, od bilo kojeg trofeja.

S 13 je počeo trenirati u rodnom gradu Šibeniku, a samo dvije godine bile su mu potrebne da izbori mjesto u seniorskom sastavu. Prvi njegov dres imao je broj 9. U trećoj sezoni je ‘eksplodirao’, a Šibenka je postala prvak Jugoslavije. Poslije četiri godine u Šibenki, potpisao je za Cibonu. Tamo je osvojio sedam trofeja u četiri godine, ali i dva naslova prvaka Europe. Treba istaknuti i njegovih nevjerojatnih 112 koševa u 158-77 pobjedi nad SMELT Olimpijom (današnjoj Union Olimpiji) u listopadu 1985. godine.


Oni, koje je za svoga života uspio dotaknuti, danas su živi svjedoci njegovog lika i djela. Ako je na ikoga mogao utjecati i ostaviti neizbrisivi trag, to su bili njegova obitelj, prijatelji i suigrači. To su ljudi koji, svatko na svoj način, nose dio Dražena u sebi i koji su dobili zadatak prenositi svoje dojmove o njemu novim naraštajima. Koliko smo mi danas spremni prihvatiti njihova svjedočanstva i slijediti Dražena, i u košarci i u životu?

…mladost biži, a na srcu friži

Ožiljci, koji su ostali nakon Draženove smrti, i dalje su vidljivi, a rane produbljuju prazne police namijenjene za trofeje reprezentacije te postojeće stanje u hrvatskoj košarci. Oni, koji su za to odgovorni, iz godine u godinu na današnji dan punih su lijepih riječi za Dražena, no svojim primjerom ne pokazuju da ga doživljavaju na način na koji bi on želio i koji zaslužuje.

Draženova majka Biserka godinama ulaže neviđenu energiju kako bi sačuvala uspomenu na Dražena i kako bi ga približila onima koji ga nisu imali priliku upoznati. Ne znam da li je ikada o tome razmišljala, no zamislite koliko je velika njezina uloga u hrvatskoj košarci.

U vremenu kada je košarka na periferiji društvenih zbivanja, kada reprezentacija niže neuspjehe, a klubovi jedva preživljavaju, djeca i mladi nemaju pravih košarkaških idola koje bi mogli slijediti na način da se počnu baviti košarkom. Stoga, upoznavajući ih s Draženom, Biserka Petrovićdoprinosi pojavljivanju nekog novog talenta koji će jednog dana biti novi kapetan, novi vođa hrvatske i europske košarke.

Svoju si dobrotu ostavija svima…

Jedan od onih koji je imao veliki utjecaj u njegovom životu, od koga je Dražen učio prve košarkaške korake, svakako je njegov stariji brat Aleksandar. On je danas istaknuti košarkaški trener te bivši izbornik hrvatske reprezentacije. U Hrvatskoj ga neki vole više, a neki manje. No trebam li podsjećati da je reprezentacija posljednji put osvojila medalju na velikom natjecanju onda kada je on bio izbornik?

Velika većina hrvatske košarkaške javnosti danas smatra da je hrvatska košarka dotaknula samo dno te izrazito negativno ocjenjuje rad hrvatskog košarkaškog saveza. Imajući to na umu, želim podsjetiti da je Aleksandar Petrović 2005. godine predvodio skupinu ljudi pod imenom „Generacija 92 plus“, koja je iznijela „Nacrt programa rada HKS-a i poboljšanja hrvatske košarke“ i tako pokušala promijeniti postojeće stanje.

Nakon Cibone odlazi u Španjolsku te potpisuje za Real Madrid, gdje je bio obožavan od suigrača i publike jer je i za tu momčad ovjenčao trofeje. No kad mu je Europa prestala nuditi izazove, otišao je u SAD, u NBA ligu. U Portlandu nije bio zadovoljan jer je dobivao premalu minutaže te je na pola sezone otišao u New Yersey Netse. Odmah je počeo igrati i više zabijati. Iduće dvije sezone, nažalost i posljednje, bile su mu najbolje u karijeri. U pretposljednjoj sezoni imao je prosjek od 20,6 koševa, a u zadnjoj 22,3 po utakmici. Ostavio je veliki trag, umirovili su mu dres, a ušao je i u Hall of Fame.


Često se pitam, što bi Dražen danas radio da je još uvijek među nama? Kako bi komentirao stanje u hrvatskoj košarci? Da li bi bio prihvaćen od ljudi koju je vode? Ili bi bio odbačen kao njegov brat i njegovi bivši suigrači?
Tko će bolje i vjernije prenositi Draženovu fanatičan rad i pobjednički mentalitet od njegovog brata i bivših suigrača, ljudi s kojima je živio i radio? Ako se vodimo onom „S kim si, takav si!“, pitam se, zar danas u hrvatskoj košarci ne bi bilo mjesta za Dražena Petrovića? Istina, svoju dobrotu je ostavio svima, no čini se kako je nismo svi spremni prihvatiti.

…nekoj novoj dici igru s Baldekina

U svakom slučaju, Dražen će zauvijek ostati u našim srcima i sjećanjima i to je nešto što nam nitko ne može i neće oduzeti. Uvijek ćemo se sjećati njegove mladosti i njegove neutažive gladi za uspjehom. Svaki puta kada neki klinac bude pred vratima reprezentacije, mi ćemo se i dalje pitati, hoće li biti kao Dražen?

To je Dražen, uzor mladima i primjer starijima. To je Draženovo nasljeđe. On je uzor i primjer u životu i sportu. Naravno, uvijek će biti onih, a uvjeren sam da je takvih vrlo malo, koji neće tako misliti. Uvijek će biti onih koji će misliti da se bez treninga može, da trofeji nisu važni, da novac pokreće svijet.

Uvijek će biti i onih koji će iz ovih ili onih razloga otkazivati reprezentaciji. Ako to neki nisu pomislili, i Dražen je vrlo dobro poznavao mogućnosti svoga tijela. No još bolje je poznavao svoje srce pa je i ozlijeđen dolazio igrati za svoju domovinu, svoju Hrvatsku.

Što nam Dražen ima za reći, nećemo saznati sve dok se jednom s njim ne susretnemo. No ja sam uvjeren da je on danas već odradio svoj trening i da već planira što će do posljednjeg detalja usavršiti na sljedećom. Uvjeren sam i da je on sada na puno ljepšem svijetu na koji se i mi nadamo da ćemo jednom doći. I hoćemo, budemo li učili od Dražena Petrovića.