Matijević: Sramotna predstava naših trenera i igrača

Današnji rezultat hrvatske košarkaške reprezentacije razočarao je mnoge. Mediji krivicu za neuspjeh svaljuju na igrače, ali ne bi se složili u potpunosti s takvim pogledom na raspad Hrvatske kojem smo svjedočili u prethodne dvije utakmice na Eurobasketu.

Tom smo prigodom popričali s Robertom Matijevićem, članom naše brončane veteranske ekspedicije s nedavno završenog Svjetskog prvenstva za veterane održanog u Orlandu. Tamo su igrom slučaja naši veterani u četvrtfinalu također zaigrali protiv reprezentacije Češke, no s nama puno povoljnijim konačnim rezultatom. Što Robert misli o trenutnoj situaciji u reprezentaciji možete pročitati u redcima ispod.

Tko je po Vama krivac za ovakav rezultat, ako ga uopće možemo tako nazvati, naše reprezentacije?

Ispali smo u utakmici od Češke Republike u sramotnoj predstavi naših trenera i igrača. Isključivi krivac za ovaj debakl na Europskom prvenstvu je naš izbornik. Perasa naravno znam i jako ga poštujem kao čovjeka, igrača i trenera.

Zašto ste toliko uvjereni da je Perasović glavni krivac za ispadanje Hrvatske puno ranije nego što smo svi očekivali?

1. Manjak vjere u reprezentaciju

Četiri mjeseca prije početka Eurobasketa Peras je prihvatio posao prvog trenera u španjolskoj Laboral Kutxki gdje će nastaviti trenersku karijeru odmah po završetku nastupa hrvatske reprezentacije na europskom prvenstvu. Zašto bi netko tko vjeruje u ono što radi i što ima budućnost i perspektivu, sebi unaprijed osigurao odstupnicu?

2. Upitno pozivanje Tomasa

Kada se odlučivalo tko će biti 12. igrač na prvenstvu, Peras je na spisak stavio Tomislava Zubčića, da bi mu pred konačnu odluku u sobu došli Roko Ukić i Bojan Bogdanović i “nagovorili” ga da izbaci Zubčića i stavi Marka Tomasa. Moram priznati da me ovdje razočarao i Tomas koji je znao da uopće neće igrati, a pristao je biti među 12 igrača.

Mala paralela, prošle godine pred Svjetsko prvenstvo, trener Srbije, Saša Đorđević, 3-4 dana prije početka prvenstva iz reprezentacije otjerao je do tada jednog od važnijih igrača, Vladimira Micova, na opće zgražanje svih u Srbiji. Ali Saša ima karakter i zna što radi, jer je Srbija vice-prvak svijeta, i ne može si dopustiti da ga bilo tko može nagovoriti na bilo što jer se u svakoj ozbiljnoj organizaciji mora znati tko je “šef” ili glava, a ovim potezom Peras je pokazao da to nije.

3. Podcjenjivanje protivnika

Kada je u medijima najavljivao utakmicu s Gruzijom, Peras je izjavio da je to “utakmica bez rezultatskog značaja” što je van svake pameti. Mogao bih o tome lamentirati do sutra, ali je dovoljno konstatirati da je takav stav glavnog trenera i šefa jednog tima u najmanju ruku nije pametan. U životu i sportu postoje zakonitosti i pravila koja se ostvaruju.

Postoje svjedoci kojima sam najavio da ćemo od Gruzije izgubiti s 15 razlike, u biti krivo sam prognozirao jer je završilo 13, a onda sam poslije te utakmice najavio da ćemo vrlo vjerojatno izgubiti i od Češke, iako sam se osobno kladio na nas i pripremao svoj odlazak u Lille na utakmicu sa Srbijom… jer je to ta zakonitost i pravilo u sportu.

Utakmica prije ti je bila “rezultatski ne bitna”, pa si ju izgubio, ali si onda odmah izgubio i onu “rezultatski bitnu” utakmicu, jer nema manje ili više važnih utakmica. Sve utakmice se trebaju dobiti, ma koliko god one bile “rezultatski nevažne”, i nikada se ne smije niti razmišljati da je neka utakmica “rezultatski ne bitna” jer se samo pobjedama stvara pobjednički mentalitet.

4. Loše pripreme

Pripreme naše reprezentacije započele su 10.07., a prva utakmica je bila 05.09., dakle naša reprezentacija je imala na raspolaganju 55 dana priprema.

A što je s našom reprezentacijom: a) igrači su u katastrofalnoj šuterskoj formi, i za dva i za tri poena, a slobodna bacanja da uopće ne komentiramo; b) igrači su u katastrofalnoj fizičkoj kondiciji da niti jedan nema snage odigrati niti 20 minuta kvalitetne košarke.

Ako je naša reprezentacija u katastrofalnoj šuterskoj i fizičkoj spremi, postavlja se pitanje što su radili na pripremama tih 55 dana?

Da se na kratko vratim na naše “veteransko” svjetsko prvenstvo, mi smo u 9 dana odigrali 6 utakmica, najnormalnijih utakmica po važećim FIBA pravilima – 3 utakmice u 3 dana za redom, isto kao i naša reprezentacija sada.

Uopće mi nije namjera isticati sebe u tom uspjehu, jer je to uspjeh nas 10-orice kao kolektiva, ali ja sam sam sebe fizički spremio za prvenstvo tako da sam na svim utakmicama bez problema odigrao 35 minuta i to u oba pravca, a slobodna bacanja kroz tih šest utakmica šutirao 36 od 38.

Igrali smo sa svojim vršnjacima, kao što su i naši reprezentativci igrali sa svojim vršnjacima no našu prvu, seniorsku, reprezentaciju su njihovi vršnjaci/protivnici nad-trčali, nad-skakali i nad-šutirali, što je moralo biti riješeno tijekom priprema koje su trajale 55 dana.

Mogao bih i dalje nabrajati koji su razlozi ovog sramotnog neuspjeha naše reprezentacije, ali nema to smisla jer to je prošlost. Siguran sam da naša reprezentacija već na idućem europskom prvenstvu može postati prvak Europe.

Ne, nisam lud, ali imam viziju jedne momčadi koja bi uz vođenje čovjeka koji prvenstveno vjeruje u sebe i svoje znanje, ima karakter i stav, a koji uz to vjeruje u igrače koje je odabrao i koji si neće dozvoliti od tih istih igrača “soliti pamet”, pokoriti Europu.

Ima još stvari koje bi se mogle pripisati u rubriku loših poteza struke kao što je dopuštanje igranja Bogdanoviću iako nije odradio terapiju do kraja, ali to možemo ostaviti za neki drugi članak. Za kraj smo priupitali našeg sugovornika kako bi izgledala njegova reprezentativna momčad.

Meni bi u momčadi svakako bio Tomislav Zubčić, ne samo u momčadi, nego i u petorci, i Ante Delaš koji nije bio niti na širem spisku. Zamislite petorku Dario Šarić, Tomislav Zubčić, Ante Delaš, Bojan Bogdanović i Ante Tomić – naravno na playju igraju Dario i Ante, a na klupi imate Krunu Simona, Luku Žorića, Miru Bilana, Marija Hezonju, Luku Božića, Marka Arapovića, Antu Žižića i Duju Dukana. Tu su još i Leon Radošević, Paolo Marinelli, Nik Slavica, Lovre Bašić… i eto reprezentacije koja može vladati svjetskom košarkom idućih 10-ak godina.

Naravno, igrači ne smiju biti ovako katastrofalno šuterski i fizički pripremljenih kao što su bili za ovo, za nas već završeno, europsko prvenstvo, nego u vrhunskoj fizičkoj i šuterskoj formi koju će kasnije održavati tijekom cijele sezone koja je pred njima u njihovim klubovima.