Radanović: Svi smo dali maksimum, bili smo poput braće

Osvojiti prvo mjesto. Cilj vrijedan truda i odricanja. Divizija B? I to se mora proći, ne bi li se vratilo među velike. A što se mora, nije teško, makar se na početku puta činilo kao beskonačna vječnost. Hrvatska košarkaška reprezentacija do 18 godina iz estonske prijestolnice, Tallinna, vratila se sa zlatom oko vrata. Osam utakmica na turniru, osam pobjeda, čisto i bez premca.

U završnom osvrtu na turnir porazgovarali smo s Hrvojem Radanovićem. Iako mu je tek 26 godina, iza sebe već ima put kakvog se ne bi postidjeli niti mnogo iskusniji treneri.

“Hvala vam na čestitkama! Prije svega, iskoristio bih ovu priliku za zahvalu izborniku Vladimiru Anzuloviću na tome što mi je dao veliku čast i pozvao me da budem dio njegovog stručnog stožera kao pomoćni trener u juniorskoj reprezentaciji. Mislim da je to velika stvar za mene, hvala mu na povjerenju koje mi ukazuje. Nadam se da sam to povjerenje i opravdao. Za mene je on poput starijeg brata.”

Da je tome tako, pokazuje rezultat. Cilj je ostvaren, ekspresno su se juniori vratili u elitni rang iz kojeg su nakratko ispali, na svega nekoliko mjeseci. Osim rezultata, vjeru u to da će na koncu sve biti u redu ulijevala je svaka nova utakmica. Igrači bi u svaku sljedeću obvezu ulazili s još većom dozom ustrajnosti i samopouzdanja.

“Čestitke svim igračima i članovima stručnog stožera na ostvarenom uspjehu. Ne mislim samo na rezultat i ostvarenje ciljeva koje je Hrvatski košarkaški savez postavio pred nas, već bih istaknuo ono što je i smisao sporta. Kad smo se vratili na zagrebački aerodrom, apsolutno svi članovi delegacije bili su tužni jer se rastajemo. Jedna ogromna kemija stvorila se među svima nama u tih pedesetak zajedničkih dana.”

Sve je počelo plesom kroz skupinu, a završilo se finiširanjem u produžetku s Velikom Britanijom.

“U grupi smo možda imali relativno lakši posao s obzirom na snagu protivnika. Najteže nam je bilo protiv Bugarske i Bjelorusije, zemalja koje imaju dobre momčadi. Island je za mene izuzetno iznenađenje po načinu igre i selekciji ekipe, za njih smo se dobro spremili. U četvrtfinalu smo igrali s Nizozemskom, također jako dobrom momčadi s nekoliko opasnih pojedinaca.”

Uslijedilo je polufinale s Izraelom. Iako se prije početka turnira mislilo kako se ta utakmica smije izgubiti, ispalo je suprotno. Budući da je Latvija za sljedeću godinu dobila domaćinstvo A-divizije U-18 Eurobasketa, neće ispasti u B-diviziju iako je to plasmanom zaslužila. Dakle, ove godine iz A-divizije ne ispadaju tri, već samo dvije reprezentacije, što znači da mjesta sljedeće godine ima samo za B-finaliste.

“Jaka ekipa, s puno respekta prema protivniku, legendarni Pini Gershon kao savjetnik na njihovoj klupi – velika je čast uopće igrati protiv takvih trenera. Njihov glavni trener je Sharon Avrahami koji je u Izraelu jako cijenjen trener (Hapoel Haifa). U finalu s Britancima – što reći. Mislim da je ta utakmica obostrano pružila sve najbolje što košarka uopće može pružiti. Obje ekipe bile su izvanredne, imali smo više koncentracije i hrabrosti u presudnim trenucima da to privedemo kraju na najbolji mogući način.”

Iako u uspjehu kolektiva ne valja nikog posebno izdvajati, Zulin sustav igre iznjedrio je individualce, pa i one nagrađene. Luka Šamanić je MVP turnira i član najbolje petorke, Antonio Jordano je u drugoj najboljoj petorci…

“Luka Šamanić je izabran za najkorisnijeg igrača turnira, međutim, mislim da je ta njegova nagrada ustvari priznanje svim suigračima koji su mu to omogućili. On se uklopio u sustav rada kao jedna kockica. Izbornik je imao svoj način rada i razmišljanja u kojem ekipa i sustav igre izbacuju pojedince, Šamanić je to iskoristio. Ne bih nikog posebno isticao, svi su se od prvog do zadnjeg igrača prilagodili potrebama momčadi, svi su dali sve od sebe. Ja im čestitam. Prvi među jednakima bio je kapetan Domagoj Šarić koji je imao veliki autoritet svlačionice.”

Za one koji ne znaju, riječ-dvije o Anzulovićevom sustavu. Oni koji ga prate, znaju ga po njegovom načinu vođenja utakmice, on je jedan od onih trenera koje često viđamo i na nogometnim terenima. Baš poput Contea, Kloppa ili Mourinha, Anzulović je šesti igrač svoje momčadi na parketu. Istovremeno, njegovo košarkaško znanje neupitno je. Dok on skače i luduje, jedan dio njega već smišlja novu akciju.

“Izbornik Anzulović ima svoj specifičan način rada, međutim kod njega je ključna stvar – autoritet znanja. Bilo nam je olakšano utoliko što sam ja s njime već u jednom periodu dugo surađivao u Kvarneru 2010, a i kondicijski trener Krešo Baljkas dio je njegovog trenutnog stručnog stožera u GKK Šibeniku. Baš zbog toga što poznajemo njegov način rada mogli smo puno efikasnije raditi. Nema nikakvih nepoznanica, Vladimir puno radi na individualnoj i grupnoj tehnici igre, individualnoj i kolektivnoj taktici, pogotovo u pripremi za protivnike. Mislim da je taj dio skautinga, kojeg je on u najvećem dijelu radio, a ja mu u tome pomagao, odrađen vrhunski.”

Turnir traje desetak dana, vi ste imali osam utakmica i dva slobodna dana. Rezultat govori jedno, ali svejedno ćemo upitati – jeste li stigli sve napraviti u Estoniji?

“Stigli smo, vremena je bilo malo, malo se spavalo pred kraj prvenstva Ali, izbornik je s tom svojom energijom „ tjerao“ ljude oko sebe da rade maksimalno. Baš je ta energija ključ našeg uspjeha, odnosno stopostotnog angažmana svih nas, iz kojeg se kasnije rodio uspjeh. Svatko od nas uživao je u svojoj ulozi.”

FIBA

Kroz neobavezni dio razgovora, Radanović je napomenuo bitnu stvar. Priprema utakmice s Izraelom u polufinalu bila je odrađena vrhunski. Znalo se da Izraelci imaju točno 11 napadačkih akcija i kretnji, znali su se svi pozivi akcija njihovog trenera, a i pojedinačni matchupovi bili su odrađeni na vrhunskom nivou.

“To je način rada kojeg je Vladimir prakticirao u Rijeci, to čini i sada u Šibeniku. On voli biti spreman na sve, ne voli kada ga netko iznenadi. Mada, ne možeš uvijek utjecati baš na sve. Možemo reći da smo mi u Tallinnu znali 95 posto stvari o svim našim protivnicima. Sve utakmice su se gledale, neke čak i uživo. Jednostavno, on daje informacije igračima sa željom da znaju sve o protivnicima te ih tako uči da budu ne samo spremni, već i mentalno čvrsti. Mi smo pokazali najveću mentalnu čvrstoću na turniru, to je činjenica i najvažniji preduvjet za uspjeh.”

Na organizacijski dio priče u Tallinnu nije bilo apsolutno nikakvih zamjerki.

“FIBA je izuzetno pripremila turnir. Nije nam ništa nedostajalo, sve utakmice smo dobivali na vrijeme, putem USB-sticka, prijevoz je bio organiziran fenomenalno, i tako dalje. S tog aspekta, bilo je sjajno, svi smo se mogli prepustiti onom dijelu posla za kojeg smo bili zaduženi.”

Taj je posao donio i veliko iskustvo mladom treneru Radanoviću. Već smo načeli priču o njegovom iskustvu. Bio je u Akademiji Vujčić, u Splitu, potom i Anzulovićev pomoćnik u Kvarneru 2010 u kojem je već tri godine trener juniorske momčadi. S njome je kroz projekt KK Zamet igrao i A-2 ligu. Radio je među ostalima s Antom Žižićem, koji mu je, kako kaže, prvi (iz Bostona!) porukom čestitao na naslovu “malog” prvaka Europe.

“Da, Ante je bio prvi koji se javio tek što je utakmica završila. Ponovo moram zahvaliti izborniku Anzuloviću na prilici što me pozvao u njegov stožer, a onda i HKS-u, posebno glavnom tajniku Josipu Vrankoviću i Domagoju Šimunoviću, koji su nam složili sjajan plan priprema. Na pripremama smo igrali prijateljske utakmice isključivo s protivnicima iz A-divizije, neke su poput Francuske i Litve tamo dogurale jako daleko. To se pokazalo izvrsnim. a kroz same pripreme imali smo u Daruvaru i Velikoj zaista vrhunske uvjete, od dvorane i teretane nadalje. Bili smo mladi stručni stožer, imali smo veliku energiju i sumnjam da bismo uspjeli u svemu da nije bilo uzajamnog povjerenja u sve ono što se radilo. Mislim da su to osjetili i igrači koji su međusobno bili vrhunski povezani. Bio je prisutan veliki respekt između struke i igrača, svi smo bili kao jedna velika obitelj, zapravo – braća.”

FIBA

Radanović će reći riječ-dvije i o ostatku delegacije.

“Bio sam izuzetno sretan kada sam čuo da gospodin Andrej Tesla ide s nama na put kao vođa delegacije. Radi se o jednom od najkvalitetnijih stručnjaka u Hrvatskoj za “development program”, za razvoj mladih i talentiranih igrača. To dokazuje u KK Zagreb već dugi niz godina, gdje je stvorio desetke vrhunskih igrača. Čovjek velikog renomea, jedna osoba koja je donijela veliku kvalitetu, znanje, iskustvo i mirnoću u cijelu priču. To nam je izuzetno značilo.”

Hrvatska reprezentacija kroz turnir u Tallinnu nije se suočavala s krizom energije.

“Sve se vidjelo na terenu. Kondicijski trener Krešo Baljkas savršeno je pripremio ekipu. Mi u niti jednom trenutku nismo energetski pali, sve smo protivnike doslovno mljeli ritmom, to dovoljno govori o kvaliteti njegovog programa rada kroz pripreme. Fizioterapeut Mladen Pranić zakrpao je sve što se zakrpati može. I preventivno, ali i reakcijom nakon nekih sitnih ozljeda i bolesti.”

Sada kad je kampanja gotova, slijedi zasluženi odmor. A onda i nove radne pobjede, možda već od ove sezone…

“Sada će za mene uslijediti jedan kratak ali dobar odmor. Vidjet ću se s obitelji, s mojim dragim prijateljima i onda ćemo vidjeti. Nadam se da ću nastaviti svoj košarkaški put. Gdje, kako i kada – to sad i nije presudno. Ipak, kontinuitet rada kojeg sam imao u Kvarneru 2010 također je bio jedan od parametara zbog kojih sam i dobio priliku raditi u juniorskoj reprezentaciji. Bez prilike koju su mi ukazali Marko Šamanić i Robert Jurković od strane struke, odnosno Robert Škifić i Duško Miočić od strane uprave, mislim da ne bi bilo moguće postići taj kontinuitet rada. Zahvaljujem se svim prijateljima i kolegama trenerima koji su nas podržavali, a ovog je ljeta zaista puno ljudi pratilo reprezentaciju, završit će Radanović estonsku priču.”