Krešo Ćosić – vječna priča o dobroti, viziji i uspjehu

Krešimir Ćosić napunio bi na današnji dan 69 godina, pa će sljedeći tekst iz tog razloga biti posvećen njemu. Rođen je 26. studenoga 1948. u Zagrebu, a karijeru je započeo u Zadru, kojem se kroz karijeru i život, bez obzira gdje ga put vodio, stalno vraćao.

Mršavac sa zadarskog Đila

Prvi put se na terenu, tada još betonskom igralištu Jazina na kojem je nastupao KK Zadar, pojavio 1962. godine kao mršavi 14-godišnjak. Njegov talent otkrio je i u klub ga doveo legendarni zadarski trener, jedan od tvoraca zadarske košarke – Enzo Sovitti. Krešo se u košarku odmah zaljubio i sa svakim novim treningom rješavao se svojih kompleksa koji su bili prisutni radi mršavosti i pogrbljenog držanja koji su ga tada fizički karakterizirali. S njim se posebno radilo, a svi napori uloženi u njegov razvoj pokazali su se kasnije kao više nego ispravni, s obzirom na prekrasnu igračku i ljudsku priču koja je svoje korijene imala na zadarskom Đilu. Prvi nastup u seniorskoj košarci doživio je 28. studenoga 1964. kada je nastupio na utakmici protiv Rabotičnkog, održanoj u Kumanovu, u sklopu Zimskog prvenstva Jugoslavije koje se igralo turnirskim sistemom. Zabio je Krešo dva koša u toj pobjedi Zadra i time službeno otpočeo svoj veličanstveni košarkaški put. 1965. godine Zadar osvaja svoj prvi naslov državnog prvaka, a Krešo priliku dobiva u šestom kolu na gostovanju u Beogradu.

Na sljedećem gostovanju u istom gradu, Zadar pobjeđuje Partizan rezultatom 89:88, a Ćosić  tada s nepunih 17 godina pokazuje naznake napretka u velikog igrača te zabija 17 koševa. “Enzo je bio u pravu. Mali će biti veliki igrač”, bile su riječi kasnijeg glavnog tajnika Fibe Borislava Stankovića. Igrao je u Zadru do 1970. godine i u tom razdoblju pokazao svu raskoš svog talenta i rezultate rada, kako u europskim, tako i u domaćim natjecanjima, ali i u reprezentaciji. Zadar je najbolji klub državnog prvenstva bio i 1967. i 1968. godine, a na Krešino ime epiteti su stizali sa svih strana. Osim epiteta, stizale su i visoke novčane ponude, koje je Zadar ipak glatko odbijao.

Odlazak u SAD

Godine 1970. odlazi igrati na Brigham Young University, gdje ostaje do 1973. godine i ostavlja neizbrisiv trag u povijesti sveučilišta, gdje ga pamte još i danas, a njegov dres s brojem 11 umirovljen je 2006. Vezano za njegov doprinos tom sveučilištu iz savezne države Utah, Giuseppe Pino Giergia izjavio je: “Nije Provo proslavio Krešu, nego Krešo Provo, a mormoni su to znali cijeniti.” Dolazio je Krešo tada u Europu zbog reprezentativnih obveza, a znao je zaigrati i za svoj Zadar. Nakon završetka sveučilišne karijere, dobiva ponude iz NBA lige, prvenstveno od Los Angeles Lakersa ali se odlučuje za povratak u Europu, u matični Zadar i time za dizanje razine kvalitete europske i zadarske košarke na jedan viši nivo. Legendarna je njegova izjava koja govori puno i u srce dira svakog navijača Zadra: “Zovu Lakersi, ali zove i Zadar.” Treba napomenuti kako je Krešo izabran na NBA draftu 15 godina prije sljedećeg europskog igrača pa sama ta činjenica govori koliko je on bio ispred svog vremena.

Povratak u Zadar

U Zadar se vratio kao kompletan igrač, usavršene tehnike, iznimne lucidnosti i improvizacije u igri, sposoban da igra na svih pet pozicija u momčadi. Osim toga, razvio se i kao osoba, pod utjecajem mormonske zajednice prisutne u Provu, gdje se Brigham Young sveučilište nalazi. Svoje igračke ideje prenosio je i na suigrače a njegova humana strana odražavala se u njegovoj iznimnoj volji i želji za pomoć drugima. Godine 1974. i 1975. Krešo osvaja još dva naslova državnog prvaka sa Zadrom, dok s reprezentacijom također osvaja niz odličja i nastupa za razne europske selekcije najboljih igrača. Godine 1976. odlazi na odsluženje vojnog roka a povratkom s istog odlučuje se na preuzimanje uloge tehničkog direktora pa trenera ljubljanskog Bresta (današnje Union Olimpije), zajedno sa svojim prijateljem Slavkom Trninićem. Vrh HKS-a nije mu dopustio odlazak iz Zadra, pa je Krešo prosvjedovao neigranjem za klub.

Međutim, kad je Zadru zaprijetilo ispadanje iz lige, on to jednostavno nije mogao dozvoliti te je zaigrao protiv BEKO-a gdje je Zadar ostvario pobjedu i ostanak u ligi. Dok je vodio Brest, igrao je tako za Zadar, sve dok Košarkaški Savez Jugoslavije nije tražio od njega da se odluči za jednu od dvije opcije. Naravno, izabrao je Zadar. Nekadašnji Ćosićev suigrač Jurica Košta ovako je opisao njegov doprinos zadarskoj momčadi: “Krešo je u našoj momčadi bio spiritus movens, ne samo zbog svoje izuzetne igračke klase, nego jer je uvijek igrao za momčad i podređivao joj svoje sjajne individualne mogućnosti. On nikada nije ni ‘orao’ ni ‘kopao’. Znao je propustiti koji trening, radio je koliko je mislio da mu treba, a uvijek je znao što hoće i uvijek je bio u pravu.”

Brest, Synudine, Cibona

Godine 1977. Krešo igra za Brest, dok 1978. odlazi u talijanski Synudine iz Bologne, zbog čega odbija ponudu Boston Celticsa. Godine 1980. odlazi u zagrebačku Cibonu s kojom osvaja tri Kupa Jugoslavije, jedno prvenstvo te Kup pobjednika kupova Europe. Njegove igre u tom dresu također su bile maestralne i punile su dvorane. Od aktivnog igranja oprašta se 1983. godine.

Dva su citata koja se mogu izdvojiti kad je riječ o opisu i veličini Krešine igre i njega kao osobe. Prvi je onaj legendarnog talijanskog košarkaša Dina Meneghina, koji je izjavio: “Krešo Ćosić je za mene bio i ostao europski broj jedan svih vremena. Uvažavam veličinu Dražena Petrovića, Arvidasa Sabonisa, Dina Rađe, Tonija Kukoča, ali za mene je najbolji bio i ostao Krešo. On je cijelu Europu učio košarci. Bio je užitak gledati ga i igrati protiv njega. Bio je košarkaški vizionar, o košarci je znao sve. Imao je pregled igre, asistencije i glavu kao najbolji playmaker. Šutirao je kao najubojitije krilo, a zna se da je bio ekstrakvalitetan centar. Sa svojim rukama pijanista, koje su bile u službi njegovih 211 centimetara, obogatio je košarku. A što je najvažnije uvijek je bio veliki čovjek.”

Neven Bertičević, poznati hrvatski sportski novinar, o Kreši je napisao sljedeće, stavivši ga u usporedbu s velikim Magicom Johnsonom: “Magic je mogao igrati sve. Magic je igrao sve. Od jedinice do petice. Teško je bilo prepoznati kad je bio pravi, gdje je bio bolji. Vođa poput Krešimira Ćosića, koji je sve to mogao, sve to znao, sve to odigravao, ali petnaestak godina ranije. Toliko je bio velik.”

Trenerska karijera, prerani odlazak i bezbrojna postignuća

Trenersku karijeru započetu u ljubljanskom Brestu, Krešo je nakon igračkog umirovljenja nastavio na klupi jugoslavenske reprezentacije. S njom osvaja srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu i brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1986. te Europskom prvenstvu godinu kasnije. Kad je Hrvatska stekla neovisnost, počeo je raditi kao ministar savjetnik u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu, SAD. Svoje zadnje trenutke dočekao je u Baltimoreu, gdje je nažalost prerano preminuo 25. svibnja 1995. godine, s nepunih 47 godina, a sahranjen je na Mirogoju 2. lipnja 1995. godine.

Sva Krešina dostignuća teško je pobrojati, no pokušajmo: za reprezentaciju Jugoslavije je odigrao 303 utakmice (nedostignuti rekord), za reprezentaciju Europe odigrao je šest utakmica, sa Zadrom je osvojio državna prvenstva 1965., 1967., 1968., 1974. i 1975. te kup 1970. godine, s Cibonom prvenstvo 1982., kup 1981., 1982. i 1983. te Kup kupova Europe 1982., sa Synudineom je bio prvak Italije 1979. i 1980., sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Mexicu 1968. (osvojeno srebro), 1972. u Munchenu (peto mjesto), 1976. u Montrealu (srebro) te 1980. u Moskvi (zlato), sudjelovao je na Svjetskim prvenstvima u Montevideu 1967. (srebro), Ljubljani 1970. (zlato), Portoriku 1974. (srebro) i Filipinima 1978. (zlato), sudjelovao je na Europskim prvenstvima u Napulju 1969. (srebro), Essenu 1971. (srebro), Badaloni 1973. (zlato), Beograd 1975. (zlato), Liegeu 1977. (zlato), Torinu 1979. (bronca), Pragu 1981. (srebro) te Nantesu 1983. (sedmo mjesto), osvojio je zlatnu medalju na Prvenstvu Europe veterana u Zagrebu 1989. godine, nastupio je na Mediteranskim igrama u Tunisu 1967. (osvojeno zlato) kao i na Balkanskim igrama više puta i na njima osvojio šest zlatnih medalja (Skopje 1967., Solun 1969., Sarajevo 1972., Istanbul 1973., Solun 1974. i Skopje 1977., a osvojio je i srebrnu medalju na juniorskom Prvenstvu Europe u Porto San Giorgiju 1966. godine.

U četiri godine na Brigham Young University bio je prvi ne-Amerikanac izabran u All-American momčad, najbolji strijelac i skakač, uvršten je u Hall of Fame BYU, a time je i jedini europski košarkaš uvršten u dvije takve institucije. Što se tiče trenerskog posla, bio je trener Zadra 1973. i 1989./1990., ljubljanskog Bresta 1976., Jugoplastike 1983./84., Virtusa Bologna 1987./88., AEK-a iz Atene 1988./89. i od 1990. do 1992, dok je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio već spomenute brončane medalje 1986. na SP-u u Madridu i EP-u u Ateni i srebrnu medalju na OI u Seoulu. Za najboljeg košarkaša Europe bio je proglašen 1971. i 1975. te je najtrofejniji hrvatski sportaš u povijesti, dok je u Zadru sportaš 20. stoljeća.



Godine 1991. uvršten je u 50 najboljih igrača svih vremena po Fibinom izboru. Godine 1994. FIBA mu je dodijelila Order of merit, a godinu nakon dobio je Nagradu grada Zadra za životno djelo i Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. Iste godine proglašen je po izboru Sportskih novosti za najbolje hrvatskog sportaša svih vremena. Godine 1996. Krešo je uvršten u košarkašku Kuću slavnih, kao tek treći ne-Amerikanac. Od 1998. Hrvatski nacionalni košarkaški kup nosi njegovo ime – Kup Krešimira Ćosića. Godine 2002. za životno djelo dobio je od Hrvatskog Olimpijskog Odbora Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”. 4. travnja iste godine pred zadarskim Jazinama postavljen je njegova tri metra visoka statua i spomenik, koja se sad nalazi ispred nove zadarske dvorane koja nosi njegovo ime. Godine 2005. u Zagrebu je trg kod Doma športova imenovan po njemu te nosi ime Trg Krešimira Ćosića. U Zadru i Vukovaru ulice nose njegovo ime. Iste godine emitiran je dokumentarni film Krešo – Čovjek ispred vremena, sportskog novinara Slavka Cvitkovića. Godinu nakon na Brigham Young University umirovljen je njegov dres s brojem 11. Od 3. listopada 2008. nova košarkaška dvorana u Zadru nosi njegovo ime – Dvorana Krešimira Ćosića. Godine 2008. uvršten je u 50 igrača koji su najviše doprinijeli Euroligi.

Zauvijek s nama

Službene nagrade, priznanja i postignuća ostala su za Krešom kao spomen na njegov lik i djelo, no ono što je ostalo u srcima njegovih Zadrana, Hrvata i cjelokupne europske i svjetske košarkaške javnosti jednako je snažno, neizbrisivo i imuno na zaborav. Svake godine na obljetnicu njegove smrti možemo svjedočiti ogromnim količinama cvijeća i svijeća postavljenim na njegov grob na zagrebačkom Mirogoju, što govori o tome koliko ga ljudi vole i pamte, a što se nikad neće promijeniti. Skandira se njegovo ime svake godine na utakmicama KK Zadar, zidove na zadarskim ulicama krase čak dva njemu posvećena murala, a pripadnici Tornada  i svi zadarski navijači često su s njim u mislima, “naš Krešo” vole mu tepati često… Uspomena na njegov dobroćudni osmijeh, altruizam i košarkašku imaginaciju te entuzijazam ostat će zauvijek lebdjeti u Jazinama, Ciboninom tornju i svim ostalim dvoranama u kojima je nastupao, kao i na ulicama njegove Hrvatske i svijeta. Bio je on osoba koja je prije svega voljela svoju obitelj, svoj rodni kraj i košarku, koja ga je od dječaka iz Dobropoljane učinila svjetskim čovjekom, nezaboravnom ikonom te prekrasne igre, kao i ljudske dobrote.

Krešo naš dragi, neka ti je laka Hrvatska gruda.