Velikani: Na parketu prznica, u životu dobrica

U europskoj košarci tri su igrača koji su nosili dresove s brojem jedanaest, a koji su obilježili 70. i 80. godine prošlog stoljeća. Uz Krešimira Ćosića i Španjolca Juana Antonija Corbalana, treći je veliki talijanski centar Dino Meneghin. Košarkaš koji je profesionalnu karijeru okončao gotovo na svoj 45. rođendan. Bilo je to 18. siječnja 1995. u Vareseu, nakon što je u posljednjoj sezoni bio starter na čak 32 od mogućih 33 susreta.

Dino Meneghin je oborio zaista veliki broj broj rekorda, od kojih je malo više spomena vrijedno – 28 sezona u Prvoj ligi, najviše utakmica – 836 (8.560 koševa, uz prosjek 10.2). Najviše ligaških naslova – 12, najviše Kupova prvaka – 7, finala istog natjecanja – 13, najviše drugih mjesta u raznoraznim natjecanjima – 18. Raritet su i četverostruki naslovi u istoj sezoni – prvenstvo, nacionalni Kup, Kup prvaka i Interkontinentalni kup. Odigrao je i uvjerljivo najviše utakmica za reprezentaciju – 271, uz 2947 koševa. Učestvovao je i četiri puta uzastopno na Olimpijskim igrama – od 1972. do 1984. Zastrašujući podaci, a izdvojili smo samo dio iz zaista bogate zbirke dosega.

Našim ljubiteljima košarke najviše je ostao u sjećanju po žestokim okršajima u reprezentativnom dresu protiv nekadašnje države. Nezaboravni su njegovi dvoboji, čak i tučnjave s Draganom Kićanovićem i Zoranom Slavnićem. Stariji ljubitelji basketa sjetit će se Olimpijskih igara u Moskvi, te posebno Europskog prvenstva u Francuskoj 1983. godine, kada su radile šake, bježalo se po cijelom parketu, čak i preko zapisničkog stola.I kada su na kraju Talijani slavili i priredili iznenađenje izbacivši Jugoslaviju u najboljem mogućem sastavu, te s novopridošlom budućom zvijezdom europske košarke Draženom Petrovićem, i na kraju osvojili zlato.

„Bilo je tu svega, ali ja bih to više pripisao u klasičan žar sportskog nadmetanja, želju da se pobjedi. Iako je to izgledalo žestoko, mi igrači poslije smo sve izgladili u svlačionicama. Ispričali smo se jedni drugima nakon što su se glave ohladile. Dino Meneghin je bio velika prznica, sklon ekscesima, ali isto tako i sjajan igrač, košarkaš koji je dugo vremena bio prva perjanica košarke u Italiji. Ne bih mogao reći da smo prijatelji, ali iznimno ga cijenim, kad  god se sretnemo srdačno se rukujemo i ispričamo. U biti, Dino Meneghin je dobroćudni div, toliko različit od izdanja kakve je prezentirao u dvoranama diljem Europe“, prisjetio se talijanske legende Dragan Kićanović, jedan od najboljih košarkaša s prostora bivše države, izraziti strijelac, karizmatični brkajlija, koji ponajviše Mirku Novoselu može zahvaliti svoj veliki i priznati košarkaški put i život.

Što se tiče klupskog dijela Meneghinove karijere, nekako najviše ga pamtimo po jednom susretu, iz prosinca 1985. kada je njegov Simac iz Milana teško stradao u Domu sportova od Cibone. Ali, niti težak gubitak od 95:111 nije mu skinuo smiješak s lica, pokvario raspoloženje, uništio smisao za humor. Toliko karakteristične odrednice njegovog života i ponašanja. U jednom trenutku čak je čučnuo na parket i prekio lice rukama, ali ispod se nazirao onaj šeretski osmijeh…

„Mi smo iskusan sastav, naviknuli smo se na svakakve protivnike, ali s Cibonom jednostavno nismo imali nikakvog izgleda. Zagrepčani imaju ekstra igrača, Dražena Petrovića, koji može zaista sve s loptom. Ali i ostali iz sastava su iznimni košarkaši, počevši od Nakića, Cvjetičanina, Ušića, Čuture, pa do malog Arapovića, koji će sigurno postati veliki igrač. Gdje ste ga samo iskopali? Cibona je strašan kolektiv i nisu slučajno prvaci Europe. Za Dražena se nismo posebno pripremali, znali smo da je odličan, gotovo pa nezadrživ u svim segmentima igre, da rijetko ne ispuni normu od 40-ak koševa. Ali, svjesni vlastitih obrambenih kvaliteta pretpostavljali smo da ni Draženovih mogućih 60 koševa neće Ciboni biti dostatni za trijumf. Računali smo zaustaviti ostale, da će se ponoviti kao neke od utakmica protiv moskovskog CSKA, kada je Sergej Bjelov ubacivao 30, 35 koševa, ali mi uglavnom dobivali, isključivši njegove suigrače. Ali, Petrović me je fascinirao. Misleći na njega, zaboravili smo Danka Cvjetičanina, Svena Ušića, Zorana Čuturu, Mihovića Nakića i kao što sam već spomenuo mladog Franju Arapovića.“, nije prestao sipati komplimente Dino Meneghin, netom nakon što je napustio svlačionicu kultne „Ledenjače“ i stao pred mikrofone znatiželjnih novinara.

Meneghin je već tada bio 35-godišnjak, tako da u potpunosti vjerujemo u njegovu objektivnost dok je u superlativima pričao o našoj momčadi koja je te sezone osvojila i drugi naslov prvaka Europe. Malu zadovoljštinu Meneghin je ipak dobio nakon što su u uzvratnom susretu oni razmontirali od dugotrajnog puta umorne Cibose. Ali, na kraju u budimpeštanskom superfinalu ipak su zaigrali Cibona i Žalgiris, dok je Simac ostao praznih ruku.

Dino Meneghin rodio se u Alano di Piave, gradiću nedaleko od prekrasne Venecije, kao drugo muško dijete Giuseppea, zaposlenika u tvornici staklenih proizvoda Sordelli i domaćice Lilie. Već s njegovih osam godina cijela obitelj seli u Varese, gdje je počeo, kako će poslije često i s ponosom isticati – njegov život. Isprva se bavio plivanjem, potom atletikom, točnije bacanjem diska, da bi tek u 13-oj pala odluka – košarka i to tek na nagovor prijatelja, koji su držali da je svojom visinom od 204 cm idealan za ovaj sport.

S 14 je postao član Ignisa, a s 15 je zaigrao u Drugoj ligi, za pričuvni sastav momčadi iz Varesea. Samo godinu poslije, 20. studenog 1966. debitirao je u Prvoj ligi Italije i odmah postao senzacija. Jer u to doba igrači njegove visine i tehničkih karakteristika bili su izuzetak, tako da je Dino Meneghin jednostavno bio predodređen postati zvijezdom.

„Kada sam počeo igrati nisam mislio da ću ubrzo postati profesionalni košarkaš. To se dogodilo samo zato što sam neizmjerno zavolio ovaj prekrasan sport. Nikada nisam imao dugoročne ciljeve, uvijek sam gledao samo na prvu slijedeću utakmicu, slijedeću sezoni i zato sam valjda trajao toliko dugo i uspješno“.

Varese je vrlo brzo i ustrajno s vrha talijanske košarke počeo istiskati Olympiju Milano, do tada neprikosnovene vladare. Sa samo 18 godina doveo je svoj sastav pod imenom Ignis do prvog naslova prvaka, a godinu potom i do prvog Kupa prvaka, svladavši u završnom ogledu CSKA iz Moskve, 79:74. Uz Meneghina vrijedno je spomenuti da je u Vareseu tada igrao i Rusconi, u to vrijeme najbolji igrač u Italiji. Bio je to početak fenomenalnog desetljeća za košarku na Starom kontinentu. Desetljeća u kojemu su dominirali Real Madrid i Ignis Varese, uz jako suparništvo u Maccabiju i CSKA. Real su predvodili Wayne Brabender, Clifford Luyk i Walter Szczerbiak, a Ignis Dino Meneghin, amerikanac Bob Morse i Meksikanac Manuel Raga.

Prvo su Varežani igrali pod imenom Ignis, zatim Mobilgirgi, te na kraju Emerson. U tih deset sezona odigrali su impresivnih deset finala, iz kojih su kao pobjednici izlazili u pet slučajeva. Nikada više niti jedan sastav nije niti približno ponovio ovakav doseg i baš zbog toga je vrlo važno ne zaboraviti i često se spominjati te dominacije.

„Najvažnija je bila klupska struktura. Predsjednik Guido Borghi, koji je u klub donosio novac, sponzore, pokrovitelje i sve ostale koji su stali uz nas. Neizbježna su i imena generalnog direktora Giancarla Gualce i naravno trenera Aleksandra Nikolića, Sandra Gambe i Nica Messine. Slična situacija bila je i u Milanu u kasnijem razdoblju moje karijere, 80-ih godina. Predsjednik Gabetti, direktor Capellari i trener Dan Peterson“, ističe formulu uspjeha u dvije velike institucije talijanske i europske košarke Dino Meneghin.

Okosnicu sjajno izbalansiranog sastava iz Varesea igrački su činili Ossole, Rusconi, Bisson, Zannata, Morse, Raga i naravno Meneghin. Dugo su igrali zajedno i to je bio vjerojatno ključni čimbenik svih polučenih dosega. Bitni su bili i čvrsta obrana, a koja je pak odražavala isto takav karakter te odlične momčadi.

Posljednji finale Kupa prvaka za Varese, tada pod imenom Emerson, Dino Meneghin je odigrao u Grenobleu 1979. godine. Protivnik je bila sarajevska Bosna, tadašnji prvak Jugoslavije, predvođen fenomenalnim dvojcem Mirza Delibašić i Žarko Varajić. Na kraju su Studenti slavili i ostvarili najveći uspjeh u povijesti svojeg kluba, a to je tada bio i prvi klupski naslov prvaka Europe za jedan sastav iz Jugoslavije. Kasnije su Cibona s dva i Jugoplastika s tri trofeja nadmašili ovaj doseg.

Godinu poslije Meneghin je opet podignuo jedan europski pehar, onaj za najbolji sastav u Kupu kupova. Bilo je to nevjerojatno jedanaesto uzastopno europsko finale Varežana, ali je nakon toga došao kraj. U Italiji ali i Europi mijenja ih Cantu, klub sa sjevera apeninskog poluotoka. Dobro ga se sjećaju svi ljubitelji Cibone, jer nekoliko vrlo teških poraza doživjeli su baš od sastava iz Cantua.

Varese je postao osrednji klub i do današnjih dana nije se niti malo približio tim slavnim danima. Meneghina nije zanimala prosječnost i odlučio je prihvatiti ponudu najvećeg suparnika – Olympija iz Milana, koji je za vrijeme njegovog boravka u gradu mode bio poznat pod imenima Simac i Tracer.

„Bili su to moji možda i najteži sportski trenuci. Poslije 15 godina morao sam iz Varesea jer je vlasnik kluba procijenio da ga samo moja prodaja može izvući iz financijskih dubioza i problema. Guido Borghi je bio čak i galantan, dao mi je mogućnost biranja između Venecije i Milana. Nije bilo lako i samo ja znam kako sam se osjećao. Čak sam razmišljao i o prestanku aktivnog igranja, ali na kraju sam ipak poslušao unutarnji glas koji mi je govorio da se okušam u Milanu“.

Prelazak u ondašnji Billy je zbog goleme netrpeljivosti između klubova iz Varesea i Milana ogorčio navijače oba sastava. Nije baš blagonaklono dočekan u novom klubu. Tog ljeta još se na sve negativno nadovezala i operacija meniskusa, pa je Dino Meneghin pomalo pao i u depresiju. Razmišljao je što i kako dalje. Odlučio je dokazati svima u inat da je još daleko od mirovine. Uskoro je postao miljenik pristalica Billyja.

Nastavio je osvajati trofeje. Kup Radivoja Koraća, četiri prvenstva Italije i dva Kupa prvaka, kada mu je suigrač bio veliki Bob McAdoo, zvijezda NBA lige. Podsjetimo se najbolje petorke milanskog kluba: Mike D’Antoni, Roberto Premier, Ricardo Pittis, Bob McAdoo i Dino Meneghin, te na klupi američki stručnjak Dan Peterson. Ovaj trener koji je jako volio Dražena Petrovića, prisjetio se jedne zgodne vezane uz Meneghina.

„Sjećam se odlučujuće utakmice doigravanja protiv Caserte iz 1987. Dino zbog ozljede zadobivene u finalu Kupa prvaka protiv Maccabija bio je praktično otpisan iz svih kombinacija. Ali bez obzira na to, nastavio je raditi, trenirati, naravno smanjenim intenzitetom, a sve sa samo jednom željom, da nastupi za naš sastav što je prije moguće. Uoči te posljednje utakmice rekao mi je da je spreman. Šepao je, ali je tvrdio da može pomoći. Bio sam podosta skeptičan, ali istovremeno znao sam da mi ne mulja. Jer, predobro sam ga poznavao. Uveo sam ga 14 sekundi prije kraja kod plus dva za nas i zamislite simbolike, baš je Dino blokirao Nanda Gentilea, strašnog šutera i mi smo osvojili još jedan naslov. Priča kao iz najljepše moguće bajke. Dino je bio odličan košarkaš ali i još bolji čovjek. Nije to nikakva floskula već pravo stanje stvari“.

Dan  Peterson ovo sigurno nije izgovorio iz kurtoazije, ako ga netko dobro poznaje onda je to on. Proživio je bezbrojne trenutke na parketu, u svlačionici ali i kroz brojne razgovore.

„Nekada sam trebao biti jako dobar psiholog, predvidjeti kako emotivno dišu moji igrači, pogotovo Dino koji je bio specifičan. Toliko dobar iznutra, a opet nekako divlji prema van“, posebno je naglasio američki trener.

Godinu poslije osvaja posljednji naslov prvaka – 12 u grandioznoj karijeri, koju je sa 40 godina nastavio u Trstu, potpisavši za tamošnji Stefanel, da bi zadnje dvije sezone opet oblačio dres Olympije iz Milana, dočekavši da kao aktivan igrač vidi svog sina Andreu na parketu i s najdražom loptom u rukama.

Što se tiče reprezentacije, u njoj ipak nije ispisao tako briljantne stranice, iako jedno zlato i dvije bronce s Europskih prvenstava, te srebro s Olimpijskih igara iz Moskve nisu mali dosezi.

„Najviše mi je žao te 1980. Bili smo uvjereni da ćemo osvojiti zlato, pogotovo nakon što su Jugoslaveni u polufinalu zaustavili domaćina. Ali, tako je valjda moralo biti. Taj dan nismo bili u idealnom tonusu. Protivnik je bio puno bolji i zasluženo nas dobio“, prisjetio se bolnog poraza od prije 34 godine Dino Meneghin. Te godine proglašen je i europskim igračem godine u izboru Giganti del Basketa, da bi od strane istog lista 1991. bio nagrađen trofejom za najvećeg europskog igrača u povijesti. U Hall of Fame je izabran 2003. godine.

„Ulazak u Kuću slavnih znači mi isto što i slikaru njegove slike u Louvreu, Pradu ili Guggenheimu. Druga bitna stvar je nezaborav. Svatko tko pogleda u moj kutak u Hall of Fameu prisjetit će me se“, ponosan je veliki Dino Meneghin, koji je bio jedan od prvih Europljana koji su draftirani u NBA ligu, 1970. izabrali su ga Atlanta Hawksi u 11. rundi. Ali, ipak nikad nije otišao u Ameriku.

„Danas je lako otići, ali tada bih da sam otišao izgubio priliku nastupati za reprezentaciju, a to nikako nisam želio. Tako da ne mogu reći da previše žalim za tom odlukom. Sve u svemu, vrlo sam zadovoljan i ponosan cijelom sportskom karijerom, sa svime što sam ostvario. Lagao bih kada bih govorio drugačije“. 


Dino Meneghin

Rođen: 14. siječnja 1970. u Alano di Piave

Visina: 204 cm

Težina: 108 kg

Klupska karijera

1966-81 Ignis Varese

1981-90 Olympia Milano

1990-93 Stefanel Milano

1993-95 Olympia Milano

Klupski uspjesi

Prvenstvo Italije: 12 puta

Kup Italije: 6 puta

Kup prvaka: 7 puta

Kup kupova: 2 puta

Kup Radivoja Koraća: 1985.

Interkontinentalni kup: 4 puta

Reprezentativni uspjesi

Europsko prvenstvo: 1983. zlato, 1971. I 1975. Bronca

Olimpijske igre: 1980. srebro