Damir Mulaomerović: Luka Dončić je igrač koji se rađa jednom u sto godina

Popričali smo s Damirom Mulaomerovićem o raznim temama koje se tiču radosti loptanja pod obručima.

Kako ste zadovoljni sezonom na Kosovu?

Sezonom na Kosovu sam prezadovoljan. Izbornik sam kosovske reprezentacije i trener Prištine. Volim izazove, zato sam i prihvatio taj posao, jer me takva vrsta posla motivira. Ekipa je bila u teškoj situaciji, no mogu reći da sam imao fantastičnu suradnju, igrali smo europsko natjecanje, gdje smo pobijedili puno moćniju Karsiyaku, a ispali smo od odličnog Varesea. Odnos u ekipi je bio vrhunski, a mogu reći da kosovska liga uopće nije tako loša kao što većina ljudi misli, gotovo svaka momčad je imala u rosteru 4 Amerikanca, što dovoljno govori koliko tamošnju ligu cijene strani igrači.

Planovi za sljedeću sezonu?

Kao izbornika me čeka kvalifikacijski prozor u osmom mjesecu, a moj ugovor do tada i vrijedi. Mogu reći da je momčad u godinu dana puno napredovala, mislim da ćemo ovo ljeto imati najbolji tim (Berisha, Morina, Kastrati), no isto tako mogu reći da je problematično da imamo premalo igrača u “bazenu”, iz kojega možemo crpiti igrače. Igramo dobru košarku, dvorane su pune, dosta dobrih stvari se dogodilo. Luksemburg i Engleska će biti veliki izazov. Što se tiče Prištine, trebalo bi doći do nastavka suradnje.

Kako komentirate završetak hrvatskog prvenstva?

Cibona je bila spremnija, imala je bolju inspiraciju te je puno bolje izgledala. Cedevita je pala na fizičkoj pripremi, a američki igrači nisu pružili ono što se od njih očekivalo, neki od njih su izgledali nezainteresirano. Sve u svemu, Rimac je odradio dobru sezonu, bilo je puno promjena tijekom sezone.

Cedevita odlazi u Ljubljanu, spaja se s Olimpijom, vaš komentar?

Najbolje o tome znaju ljudi koji su pregovarali o tome. Treba poštovati odluku gospodina Tedeschija, mogu reći da će liga biti slabija, konkurencija će biti siromašnija, Cedevita je konstanta koja odlazi, meni je iskreno žao, smatram da su se trebale spojiti Cibona i Cedevita, jer Zagreb kao velegrad zaslužuje euroligaša, navijači zaslužuju gostovanje velikih momčadi.

Komentar na također nedavno završenu BiH ligu?

Dogodio se veliki iskorak, Široki je ulagao par godina u mlade igrače i to im se isplatilo. Sparsi su također napravili iskorak, gospodin Selimović je veliki entuzijast, tu je nova dvorana na Grbavici, imaju odlične uvjete. Zrinjski je prošle godine napravio iznenađenje pobijedivši u finalu Igokeu, tu je i moja Sloboda, imali su najskuplji roster do sada. Zenica se budi, a najviše mi je žao Bosne, koja je ispala. Liga je jako napredovala, samo pozitivne stvari imam za reći, igrači i klubovi se razvijaju, dovoljno govori i činjenica da puno stranih i hrvatskih igrača dolazi igrati u Bosnu i Hercegovinu.

Igrali ste u dresu mnogih europskih velikana, gdje vam je bilo najbolje igrati i zašto?

Svaki klub je ostavio trag na mene, recimo igranje u Panathinaikosu je bilo odlično, trenirao me jedan od najboljih trenera, Obradović, a igrao sam s Bodirogom i Kutluayem. Zatim PAOK, isto jako lijep period u mom životu. Organizacijski najbolje je bilo u doba igranja za Efes Pilsen, predsjednik kluba je bio veliki gospodin. Privilegiran sam da sam nosio dres Real Madrida, biti dio Realove obitelji je nešto posebno. Najljepši period u mom životu je igranje u dresu Cibone, ne bi nikad ostvario sve ono što sam ostvario da nije bilo Cibone. Treneri Aco Petrović, Jasmin Repeša i Srećko Medvedec su jako utjecali na moj igrački razvoj. To je bila Cibona kakva treba biti, jako sam ponosan na to razdoblje, i košarkaški i ljudski.

Vaš bivši klub, KK Zagreb je ugašen, vaše razmišljanje o tome?

Zagreb je bio kvartovski klub, 2x smo osvojili Kup, jednom prvenstvo, igrali smo Euroligu. Veliki je udarac da je Zagreb nestao, jako mi je žao da se to dogodilo, taj klub je nekako bio protuteža, prijetnja drugim velikim hrvatskim klubovima, a promovirao je igrače, iznjedrio je Simona i mnoge druge igrače, ponosan sam da je Kruno igrao u finalu Eurolige.

NBA sezona se bliži kraju, što mislite o nastupima naših igrača?

Možemo biti zadovoljni nastupima igrača s područja bivše Jugoslavije. Bogdanović je nakon ozljede Oladipa postao nosioc Indiane, odradio je odličnu sezonu. Šarić je super-talentiran, no možda Minnesota i nije prava sredina da pokaže sav svoj potencijal. Hezonja je imao par dobrih utakmica, ističe mu ugovor, vidjet ćemo kako će se to razvijati. Bender može puno bolje, on je došao u NBA, a da nije odigrao puno velikih utakmica. Nurkić je igrao fantastično do ozljede, a Jokić ima nevjerojatan košarkaški IQ, dominirao je u igri protiv drugih NBA centara. Dončić je igrač koji se rađa jednom u sto godina, razumije igru, ima sigurnost, takva dominacija u igri nije dugo viđena. No to nije čudno, on je već kao “klinac” bio nosioc igre Reala, rješavao je utakmice, a odveo je Slovence do europskog zlata. On nije otišao prerano, jer je stekao ogromno iskustvo u Europi, izborio se za svoj dio NBA kolača znanjem i brzom prilagodbom. Mogu vam reći da sam bio u kampu Brooklyn Netsa, to je totalno drugi način košarke, organizacijski je to mega-sila od lige.

Najdraži suigrač?

Svi su mi dragi, bio sam vrlo povezan sa suigračima iz Zagreba, Kruno, Žora, Tomić, Šarić. Sve bi ih zagrlio. Bodiroga mi je isto jedan od suigrača koje ću uvijek pamtiti, ja sam ga vidio na svakoj utakmici, dominirao je kao rijetko koji igrač u povijesti.

Hrvatska reprezentacija se muči već dugi niz godina, medalje nema od 1995. U čemu je problem?

Najveći problem je sinergija, treba se posvetiti tome. Dosta često otpadnu igrači i zbog ozljeda. Najbliže smo bili u Turskoj, taj poraz je baš bio težak udarac. Rješenje je homogena i dobra ekipa, spremna na žrtvu. Nadam se da će Veljko biti taj koji će uspjeti formirati takvu ekipu. Ja sam se uvijek odazivao, mislim da sam još uvijek pri vrhu po broju nastupa. Meni smeta kada igrači ne žele igrati za reprezentaciju, ako neće igrati, neka to jasno kažu pa neka se okrene onima koji žele igrati. Treba se podvući crta i dati pažnja igračima koji će igrati.

Gordan Giriček je također izjavio da je Hrvatska u Turskoj bila najbliže medalji. Igrali ste s njim i drugim velikanima. Što možete poručiti mladim igračima?

Gordan Giriček može biti uzor svima, sve je napravio svojim radom i trudom, malo je takvih igrača. Potpuno je bio posvećen košarci, puno je radio i odricao se. Sve je moguće, samo treba puno trenirati. Danas je sve manje klinaca na igralištima, no uvijek će biti onih pravih zaljubljenika u sport. 

Igrali ste protiv Manu Ginobilija, jednog od najvećih internacionalaca u povijesti NBA lige?

Kinder Bologna je imala strašnu momčad, Manu, Granger, Griffith. Pepe Sanchez i on su bili dobri prijatelji, tako da sam Ginobilija često sretao. Ostvario je vrhunsku NBA karijeru, on svima može biti primjer, pravi genijalac.

Neka anegdota iz vaše karijere?

Zagreb je igrao protiv Žalgirisa, a Kruno Simon je u toj utakmici izvrnuo zglob na kamermana. Sjećam se da smo se tome baš smijali. Druga anegdota je vezana za osvajanje titule Eurolige s Panathinaikosom. Igramo protiv Olympiacosa i moramo pobijediti 25 ili 26 razlike da bi išli na Final Four. 37 minuta, vodimo 27 razlike, a onda legendarni Alphonso Ford uzima stvar u svoje ruke, na kraju smo pobijedili 20 razlike, nedovoljno. Mi u zadnjem kolu moramo pobijediti AEK, a Olimpija iznenaditi Olympiacos. Mi pobjeđujemo AEK nakon dva produžetka i čekamo rezultat druge utakmice, Olimpija pobjeđuje, mi se plasiramo na Final Four i osvajamo naslov prvaka Europe.

Za kraj, jeste li zadovoljni svojom košarkaškom karijerom?

Trudio sam se, puno rada sam uložio, ponosan sam na svoju karijeru. Ostaje žal za neosvojenom medaljom s reprezentacijom, no ukupno gledajući, zadovoljan sam. Došao sam u vihoru rata u Cibonu, tada jedan od najvećih klubova u Europi i ostvario sam više nego što sam mogao očekivati.

Gospodinu Mulaomeroviću se zahvaljujemo na intervjuu te mu želimo sve najbolje u nastavku trenerske karijere.