EKSKLUZIVNO: Put od Poreča do Moskve s Ivanom Dojkić

Na portalu Crošarka ćemo vam donositi sve važne hrvatske (reprezentativne) vijesti iz ženske košarke, a jedna od njih je svakako razgovor s ponajboljom mladom igračicom Europe.

Porečanka Ivana Dojkić, rođena na badnju večer u Rijeci, čiji je talent s 10 godina na košarkaškom kampu otkrio trener Dean Nemec. Nakon toga slijedilo je treniranje i igranje na relaciji Poreč – Zagreb, što se Trešnjevki vraća s naslovom prvaka Hrvatske u mlađim kategorijama. 2010. godine brat dobiva poziv Cedevite, uz dodatak Ivaninog talenta, obitelj se je odlučila preseliti u Zagreb. Te godine osvaja 3. mjesto u kadetskoj konkurenciji, da bi godinu kasnije na poziv Željka Ciglara prešla u Novi Zagreb, u kojem je s nepunih 16 godina debitirala u Euroligi (i to protiv Spartaka). Što joj nije uspjelo godinu ranije u Trešnjevkoj, postigla je u dresu Novog Zagreba, osvojivši kadetski naslov uz nagradu najbolje igračice prvenstva. Godinu kasnije bila je treća na europskom klupskom natjecanju u Sopronu, druga u regionalnoj ligi, te kao najbolji strijelac završila kao kadetska prvakinja i juniorska viceprvakinja.

Nakon toga slijedio je poziv jednog od boljih klubova za razvoj mladih igračica na našim prostora, KK Cinkara Celje. Seniorsko kaljenje i košarkaško usavršavanje pod vodstvom sadašnjeg izbornika slovenske ženske reprezentacije Damira Grgića. Osvojila je u Celju trostruku krunu (juniorsko, seniorsko i kup), zabila najviše u juniorskom finalu (19 poena) protiv Triglava, te sa 17 godina imala najveću minutažu (!) u celjskom klubu. Sezonu je završila s nepunih 18 godina, u prosjeku 12,2 poena, 5,4 asistencije, 3,3 skokova i ukradene lopte, za 29 minuta provedenih na parketu. Bila je i na završnici regionalne lige, MVP završnice slovenskog kupa, najbolja igračica slovenskog finala, a sve to prije nego li je postala punoljetna.

Nakon celjskog sazrijevanja, došao je poziv koji je ispunio dječački san, potpisavši za Spartak, instituciju ženske europske košarke. U posljednjih deset godina ruski klub osvojio je četiri puta Euroligu, dva puta rusko prvenstvo te jednom Fibin europski kup, u kojem natjecanju igraju posljednje tri godine. Vrijedi za jedan od najuspješnijih ženskih europskih klubova koji je u toj dekadi u svlačionicama imao zvijezde poput Lise Leslie, Sue Bird, Diane Taurasi, Becky Hammon, Lauren Jackson, Sonje Petrović, Nike Barič, Jelene Milovanović i mnogih drugih.

“Spartak je definitivno ostvarenje mojeg košarkaškog  sna. Kad sam kao mala djevojčica sa 12 godina po prvi put odlazila u Zagreb odlučivši se za košarku, nisam niti mogla sanjati tj. sebi postaviti za cilj da ću do svoje 18. godine biti u tako velikom klubu kao što je Spartak. Nekako je za naše pojmove to još uvijek nerealno i kao jedan san. Međutim, smatram da u životu nema ograničenja koja nas mogu sputavati prema našim snovima i ciljevima. Ako nešto možemo sanjati, to znači da možemo i ostvariti. Živimo u društvu u kojem će svi htjeti dokazati da nisi dovoljno dobar i da ne zaslužuješ više od onoga što možeš, te upravo zbog toga moj odlazak u najjaču europsku ligu pokazuje da vam nitko ne može stati na put kojeg sanjate svakoga dana i dovoljno jako želite.”

Danas se klub usmjerava u razvoj mladih igračica u čiji koncept se odlično uklapa naša simpatična košarkašica.

“Spartak je za mene bio i uvijek će biti onaj Spartak koji je institucija i najtrofejniji klub u europskoj košarci u posljednjem desetljeću. Jedan pokazatelj je i to da sve ponajbolje igračice europe i svijeta upravo su potekle ili prošle kroz Spartak. Trenutno je odlučeno da se veća pozornost pridaje mladim igračicama, na stvaranju budućnosti, te sigurno da je to u jednoj mjeri  zbog smanjenog budžeta.  Uvjeti su fenomenalni i sve je omogućeno za napredak i pravilan razvoj mladih igračica. Kad bih u sadašnjosti trebala usporediti Spartak sa Celjem, mogu reći da je Celje imitacija Spartaka u malom. Za Celje sam oduvijek imala i imati ću samo riječi hvale, jer svojim kvalitetnim radom i pristupom prema ženskoj košarci ostvaruju odlične rezultate na ovim prostorima.”

Daleko je Celje od Spartaka, 2500km, no rad na parketu ne broji novce. I tu je ne samo Ivana, već mnogo košarkašica prije nje izašlo na veću scenu. A vjerujemo da će tim putem ići i sadašnje Celjanke, Molnar, Slonjšak, Marić.

“Moje dvije godine provedene u Sloveniji, ne bih nikad mijenjala i to mi je bila kao odskočna daska za odlazak u svijet ‘velikih cura’. Za mnoge stvari koje danas čine moju igru kvalitetnom zaslužno je upravo Celje. Znanje i odnos prema košarci kojeg su oni prenijeli na mene danas mi pomaže da svoju igru dovedem na još veći nivo. Dan danas sam ostala u kontaktu sa curama, trenerima i određenim ljudima vezanim za Celje što najbolje pokazuje da mi zauzima posebno mjesto u srcu i mojoj karijeri.”

Celje je posljednje desetljeće identificirano kroz lik i djelo Damira Grgića, poznatog kao slovenskog izbornika, i trenera koji je iz Trbovlja u Celje sa sobom doveo Niku Barić, ponajbolju slovensku igračicu i nekadašnju igračicu Spartaka.

“O treneru Damiru Grgiću želim reći da zaista jako dobro poznaje košarku i psihologiju ženske košarke, što mislim da je veoma bitno u sazrijevanju mladih igračica. Ono što ga po meni razlikuje od drugih trenera je to što ima poseban pristup prema svakoj igračici i uvijek pokušava iz nje izvući maksimum.”

Na kojoj poziciji je tvoj maksimum, najčešće si utakmica počinjala kao playmaker?

“Ja sam rođena da budem playmaker. U toj ulozi mogu pružiti ono najbolje od sebe za dobrobit cijele ekipe i svoje vlastite igre. Kad je početak utakmice u pitanju više volim započeti na svojoj poziciji kao playmaker, ali to nikako ne znači da se manje snalazim na ostalim pozicijama. Štoviše, ponekad dobro dođe tokom utakmice promijeniti ulogu i odigrati druge pozicije.”

Sudjelovao sam u nekoliko pripremnih utakmica u kojima je Ivana bila protivnik i fascinantno je kako lakoćom penetrira i traži rješenja, a isto tako drsko, brzo, bilo iz driblinga ili passa poteže šut. Otkrij mi, što Ivana na kraju više voli, probiti ili zabiti?

“Ivana voli i šutnuti i probiti (smijeh). Nemogu se odlučiti što mi je draže, zavisi od protivnika i situacije. Smatram da mi šut još uvijek nije u potpunosti iskorišten i tu vidim velikog prostora za napredak. Imam naviku probijanja što me ponekad u jakoj Ruskoj ligi dovodi do teških završetaka polaganja, te zbog toga smatram da je šut ponekad lakša solucija i u ovoj sezoni ga želim puno više koristiti.”

Staložena, nasmijana, a ujedno i samopouzdana i svjesna da mora svakodnevno raditi na sebi i svojoj igri. Uživa igrajući košarku, a kako kaže, već sada, to mnoge čini sretno i zadovoljno.

“Na svoju igru gledam kao na jedan veliki kapital koji se tek treba ostvariti. Svakodnevno iznova dajem sve od sebe, jer smatram da je svaki dan nova prilika za napredovanje i dokazivanje. Moja ljubav prema košarci je neopisiva, uživam u igranju i promatranju kako svojom igrom činim druge ljude sretnima i ponosnima. “

Prošle godine u studenom debitirala je za hrvatsku seniorsku reprezentaciju. U dvorani Trnsko zabila je devet poena u pobjedi protiv Estonije. Mogla je biti i dio U20 ekipe koja je prije dva tjedna izborila povratak u A diviziju.

“Što se tiče reprezentativnih obaveza ovog ljeta, osobno sam uz pomoć svojih menadžera uputila pismo prema Savezu u kojem smo predlagali da odradim seniorski dio prema predviđenom programu. Međutim, program U20 reprezentacije bilo je nemoguće prihvatiti zbog toga što sam u tom periodu trebala izliječiti određene zdravstvene probleme. Povratak u A diviziju je odličan rezultat za hrvatsku žensku košarku i čestitam kompletnom timu na tom uspjehu.”

O budućnosti ženske hrvatske košarke, čija reprezentacija je sada u rukama naše uspješne košarkašice, Anđe Jelavić, uzevši u obzir samo generaciju 1997., ne treba posebno brinuti.

“Budućnost hrvatske košarke je u rukama novih ljudi i trenera za koje vjerujem da će pridonijeti napretku ženske košarke na hrvatskoj i međunarodnoj sceni.”

Zaključili smo time polako razgovor, no nije Ivana htjela ili mogla zaboraviti one najvažnije, a to su njezini roditelji, bez kojih sve to ne bi bilo moguće ostvariti.

 “Htjela bi se zaista zahvaliti mojim čudesnim roditeljima, bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće ostvariti. Naravno da sam zahvalna i svim drugim ljudima koji su mi pružali podršku na mom košarkaškom putu.”

Putu koji je tek započet, a već prepun uspjeha. Put koji bi jednog dana mogao i na drugu stranu Atlantika, no ostavimo nešto i za slijedeći put.