Krajnović iz Slovačke za Crošarku o životu, poslu i ligi

Hrvatski stručnjak Kruno Krajnović vraća se na mjesto događaja potpisavši za Handlovu, susjedni grad njegove Prievidze. Kako sam kaže, već udomaćen u Slovačkoj, do trenutka dok mu ne iskoči “balkanska žilica”.  Dva puta trener godine, osvajać prvenstva, kupa, četri puta trener na All Staru, magistar kineziologije koji je u Slovačkoj ostavio već desetljeće punog rada.

Čuli smo se ujutro iz njegove kancelarije u Slovačkoj gdje je upravo danas potpisao dva inozemna igrača, mlada Amerikanca. O izboru, dosadašnjoj karijeri, trenerskim pogledima popričali smo točno sat vremena, osjećaj kod Krune, da drukčije od planiranog i ne može biti. Točno u minutu.

»Gore sam već duže vrijeme, inače živim na relaciji Prievidza – Slavonski Brod. Roditelji i braća su u Hrvatskoj, djevojka je iz Prievidze gdje radi i živimo skupa,  a novi klub Handlova je udaljen svega 15 kilometara.«

Obitelj i posao je važno odvojiti u svakom poslu, a pogotovo trenerskom. Pronaći balans kako bi psihološki i fizički izdržali cijelu godinu.

»Privatan život želim odvojiti, što je nekada (bilo) vrlo teško. Dugo sam živio košarkom 24 sata, no godinama naučiš kako je važno stvari odvojiti. Ne nositi košarku kući i obrnuto, važno je da se možeš isključiti kada navečer završite treningom ili napustite kancelariju. Radim na sebi, kako bih maksimalno mogao obavljati posao, koji te i psihološki i fizički potroši.«

Meditacija, joga, teretana, knjige su samo neke stvari, međutim zanima nas i kako te dali Kruno gleda u to vrijeme odmora i košarkaške utakmice?

»Iskreno kad gledam utakmicu volim više biti u ulozi navijača i prepustiti se utakmici. Uživati u potezima i ne analizirati.«

Koliko na kraju uopće ostane vremena treneru kada krene natjecateljska sezona i utakmice se nižu srijeda – subota. Ima li onda trener uopće što svog slobodnog vremena?

»Jako malo, zavisi od lige u kojoj radite i kakve uvjete imate u klubu. Da li imate jednog (kao u Prievidzi Peter Kotian), dva, ili niti jednog pomoćnika. Skauting, priprema za trening, priprema za sljedećeg protivnika, analize, tada je to sve na jednom čovjeku. Nikada nisam imao kondicijskog trenera jer klubovi to nisu bili u mogućnosti riješiti, ali na sreću moji profesori na fakultetu su mi dali dovoljno znanja, uz dodatno usavršavanje, tako da s tim dijelom mogu biti zadovoljan. Iako bih volio imati uvijek asistente i kondicijskog trenera. No vremena za odmor je vrlo malo, pogotovo tijekom priprema u 8. i  9. mjesecu.«

Jeste li ikada došli nespremni na trening i da li se konkretno u pripremi treninga znaju vježbe i njezini parovi, trojke, četvorke?

»Nisam sebi nikada dozvolio da dođem nespreman na trening i mislim da bih se toga morao držati svaki trener. Može se dogoditi da me fizioterapeut ili igrač obavijesti sat vremena prije treninga ili se desi primjerice ozljeda, onda se morate prilagoditi, no sve je lakše, ako ste prije toga pripremljeni. Svaki trening je postavljen da se zna što želimo raditi, na kakav način, pa i to što pitaš, tko s kim radi. Ne želim da me igrači uhvate nespremnog, jer kao trener si to ne želim dozvoliti.

Trener, stare škole, literature i knjiga, no kako nam je otkrio ne stidi se pitati i nazvati, te kako je u kontaktu s mnogo trenera što višeg, što nižeg nivoa liga, pa i trenera koji su trenutno bez angažmana, jer kako kaže od svakog se ući. S nekim od trenerskih idola kao što su mu Perasović, Obradović,  još nije stupio u kontakt, no i to mu je jedna od želja kako bih jednog dana prisustvovao na njihovim treninzima i podijelio iskustva.

»U samoj pripremi i tijekom sezone dosta koristim literature i predavanja hrvatskih stručnjaka, profesora s fakulteta i naših trenera. Neke volim više puta pročitati jer ti s vremenom dopune znanje i rašire pogled na košarku i pomažu u samom treningu. Pratim uglavnom trenere i predavanja trenera hrvatsko-srpske škole koja i dalje vrijedi za jednu od najjačih europskih. Čujem se s jako puno kolega trenera s kojima me između ostalog povezuje prijateljstvo. Dosta ih je, da ih ne nabrajam da ne bih nekoga zaboravio, ali oni će se ovdje prepoznati.«

U Prievidzu je došao na pola sezone, odmah je kako kaže kliknulo, bez obzira što kao petoplasirana ekipa nisu izborili polufinale, htjeli su produljenje ugovora, a nagrađen je bio i imenovanjem sportskog direktora.

»Htjeli su oni to već tijekom godine, no htio sam pričekati kraj sezone. Tada smo porazgovarali isključivo o načinu rada, uvjetima, pravilima ponašanja. Što se mog ugovora tiče, njega smo riješili doslovce za trideset sekundi. Nismo imali najveći budget, međutim imao samo odriješene ruke za plaće igrača, odlučivao sam tko dolazi i pod kojim uvjetima. Postavio sam svoja pravila na terenu i izvan njega. Odlično je funkcioniralo.»

I te sezone kada je ekipa Prievidza prštala samopouzdanjem, što igrom, što disciplinom oduševljavala, na kraju jednom bizarnošću došlo je do jednog od tužnijih dana u povijesti kluba.

»Drukčiji sistem se igrao nego sada s playoffom. Inter je bio prvi, mi drugi, i igralo se po sistemu dvije doma (petak – subota), dvije vani . Prvu smo izgubili glatko, drugi ozlijedivši nam se playmaker gubimo na produžetke, da bih se sljedeći tjedan u prepunoj dvorani desio nesretan slučaj. Navijači poznati po atmosferi prilikom predstavljanja, u stilu mnogih drugih navijačkih skupina, bacajući reklamne rolice, jedna od njih se nije otvorila, i pogodila suca u glavu, čija je posjekotina na glavi rezultirala krvarenjem i odlaskom zajedno s delegatom u svlačionici. Nismo očekivali da će se to dogoditi, naime i sam sudac mi je prilikom polaska dao do znanja da je uredu i da će suditi. Bio je nesretan slučaj, pogodile su rolice i druge. Ljudi su bili šokirani, nisu znali da se utakmica neće odigrati. Međutim viši interes je tada pobijedio. Najtužnije je, što se odluka donijela putem telefona, izvan dvorane, jer dojam protivničke ekipe, njihove uprave i igrača je bio da se utakmica igra. Možete si zamisliti taj šok i nevjericu. Na kraju je arbitražna komisija donijela zaključak, da se mogu utakmice pomaknuti na subota-nedjelja, što Inter nije prihvatio i utakmica se registrirala 20:0. Nakon svega zajedno s upravom porazgovarali smo s igračima i sponzorima te odlučili da ne igramo 4. utakmicu. U životu nisam vidio da ljudi iz uprave sjede i plaću, nakon svega nisam se ni sam mogao suzdržati na press konferenciji dok su nas navijači pričekali na balkonu, iznad ulaza dvorane kao da smo prvaci.«

Slažemo se apsolutno s Krajnovićem kad nam kaže da je to bio jak udarac za slovačku košarku i njezin imidž, jer kako nam kaže igrači su međusobno razgovarali i htjeli su odigrati utakmicu, jer je ta atmosfera već ranije bila poznata u playoffu . Kada u obzir uzmemo mentalitet slovačkih navijača, i tadašnju ekipu Prievidze lako je shvatiti, da ekipa koja je u tadašnje vrijeme držala visoki nivo profesionalnosti na i izvan terena, da ne gubi prvenstvo za zelenim stolom već parketom. No, prošli smo i to.

Foto: Martin Šopinec (PD Prievidza)

Išli smo na aktualnu sezonu, prvi trening je zakazan za 1.8., utorak. Zanimala me usporedba u pripremi sezone s novim klubom i drugom godinom, naišao sam na jasan odgovor koji se mogao iščitati i ranije.

»Nažalost u slovačkoj ligi igrači dođu i potpišu na jednu sezonu, a nakon nje traže bolje uvjete u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, koje mi u pravilu ne možemo pratiti. Tako da praktički svake sezone počinješ iz početka, kao što je sada slučaj u Handlovi. Meni se nije dogodilo da mi je ostalo 6-7 igrača na okupu, da bih radio s njima do 1.7., dao im mjesec dana odmora i priključio što bi bilo potrebno momčadi. Naravno one sezone kada sam dobio ulogu sportskog direktora tada smo uštedjeli vrijeme na postavljanju pravila, komunikaciji i odnosima na razini kluba, ali gubilo se svejedno vrijeme na sastavljanju ekipe.

Što vam je najvažnije kod dovođenja igrača?

»Karakter. Ako odlučujem između dva igrača na istoj poziciji, te moram birati 20-30% boljeg igrača ili karakternog, onda uvijek karakter, jer znam da će mi taj nedostatak vratiti svojim odnosom. Danas smo upravo potpisali dva rookie-a, jedan na poziciji dvojke (Marcus Tyus), jedan na poziciji trojke (Doug Brooks), riječ je o dobrim defenzivnim igračima, čemu sam težim, ali imaju i određenu napadačku kvalitetu, pogotovo  Tyus. Ekipe su mi u pravilu najbolje fizički spremne u ligi, što potvrđuje i rezultati u periodu prosinac-ožujak (period kada se bori za najbolju poziciju pred playoff) kada smo znali nanizati 10- 15 uzastopnih pobjeda, tako je bilo u Prievidzi dvije sezone. Dobrom fizičkom pripremom možemo težiti  agresivnijoj obrani, bržoj tranziciji, ali i psihička stabilnost ekipe je na puno višem nivou. U napadu težim disciplini, strpljenju i kolektivnoj igri. Inače, još u vezi skautinga kod izbora igrača, volim gledati dobre, ili najbolje utakmice igrača kojeg dovodim, da vidim njegov maksimum, , kako bih dobio uvid što on može, kako bih kasnije to od njega i mogao tražiti. Ako bi gledao utakmice loših nastupa, ne bi doveo niti jednog, na kraju ne oslanjam se ni na highlightse, oni su više filter, već pogledam najmanje 2-3 cijele utakmice igrača. Komuniciram s njihovim bivšim trenerima da bi dobio širu sliku o njima kao što je ponašanje na terenu, izvan terena, radne navike, odnos sa suigračima i trenerima…stvari koje statističke brojke ne pokazuju.«

Razlika između agresije i autoriteta tijekom sezone u samom treningu. Poznato je da tražite maksimalni pristup i da kada je fizička priprema tu ne popuštate.

»Intenzitet treninga koji je u pripremnom dijelu na neki način morate održavati tijekom sezone. Ovisi i o samom rasporedu utakmica, ekipi koju imate…itd. Primjerice, mlada neiskusna ekipa, određene taktičke stvari morate ponoviti 10 put da bi oni to shvatili. Dok iskusnim igračima nije potrebno toliko ponavljanja i samim time je intenzitet slabiji. Ima i igrača koji to jednostavno ne mogu izdržati i gledaju da rade manje. Potrebno je kontrolirati intenzitet i prilagoditi se igraču,ekipi i situaciji koliko je to potrebno.«

Pred kraj, potakla nam se jedna sama po sebi usporedba hrvatskom košarkom, a nismo je ni posebno tražili, jer je već više manje napisano da stav o Slovačkoj ligi je možda i previše podcjenjivački. Talentom ne na nivou Hrvatske, ali organizacijom, gledanošću i atmosferom su imam dojam razgovarajući s igračima i trenerima odavno pretekli tzv. Premijer ligu.

»Liga nije ni približno toliko loša koliko se kod nas to prikazuje. Razlika je i u tome da se trenerima puno više vjeruje i daje pravo na kiks. Dogodilo se, da smo tijekom sezone izgubili dvije, najviše tri utakmice zaredom. No i tada si imao podršku uprave, došao ti predsjednik i rekao – nema veze, idemo dalje -. No, nekad i sam sebi stvorim pritisak, kao što je bio u slučaju triju poraza, a sljedeći protivnik Handlova, rivali Prievidze, predsjednik smiruje, a znam sam, da se utakmica mora dobiti. Navijači zaboravljaju tri poraza, ako si nakon nje dobio Handlovu, odnosno sada će biti obrnuto, kada budemo igrali protiv Prievidze. Sportski rivalitet je visok.«

Moglo bi znači biti i velikog inteziteta  u kući?

»Ne vjerujem. Živimo u Prievidzi, djevojka tamo radi u školi, no ona je iz jednoga sela koji je prvo do Handlove, tako da je pola vamo, pola tamo. Tako da će biti na mojoj strani (smijeh).«

Zanimalo me i je li Kruno u Slovačkoj “stranac”?

»Prošao sam tu već dosta toga i mislim da me uzimaju već kao domaćeg, dok ne proradi temperament na utakmici, onda se prisjete odakle sam, pa govore ¨proradio balkanski temperament¨. Imam jako puno prijatelja dijeljem Slovačke, koji su bili ili navijači ili promatrači. »

Za kraj dotakli smo se i Handlove, htjeli smo intervju usmjeriti više trenersko-trenerskom, nego slovačkoj ligi, ali istaknuvši da je tu potpisao ugovor na 2 godine , s mogućnošću produljenja zanimale su nas ambicije u prvoj godini. Ekipe, koje je doduše završila kao 8., ali imala i šut za prolazak u polufinale protiv Košica.

»Sam si me podsjetio na intervju početkom lige s Đuro Đakovićem. Da ista stvar, isto mišljenje, respekt svima, no nikoga se nećemo bojati. Budget je smanjen, znamo da moramo imati 6 domaćih u ekipi, a jedan od njih uvijek na parketu. Malo samo kasno počeli slagati, no zadovoljan sam odabirom igrača, jer su to većinom momci koji su izgubili samopouzadnje i da im mogu to samopouzdanje vratiti dobrim odnosom prema njima i velikom količinom rada. Ako pridodamo strance vjerujem da možemo napraviti jednu sasvim drugačiju ekipe za razliku od prošle godine. Handlova je lani imala više iskusnih igrača, igrala se rekli bi profesorska košarka. Sebi kao trener postavljam najviše ciljeve, no realno kad gledamo na papiru je borba za playoff optimalna. Iako papir trpi svašta (smijeh). »

Šesti klub u Slovačkoj, osvojio je naslov prvaka i kup Slovačke s Lučenecom, dvaput trener godine u Slovačkoj (2006. i 2014.), tri puta trener momčadi Istoka na slovačkom All Staru i dva finala doigravanja za prvaka s Prievidzom. Osim Lučeneca i Prievidze, samostalno je vodio Spisku Novu Ves, Žilinu i Komarno.