Nenad Delić: Volio bih opet obući crno-žuti dres!

Još jedan izdanak Splitske škole košarke odlučio je karijeru graditi u inozemstvu. Nakon nekoliko klubova u Hrvatskoj(Split, Vrijednosnice Darda, Svjetlost Brod), Nenad se otisnuo u inozemstvo. Kad pogledate njegovu biografiju, malo čak i podsjeća na onu Brune Šundova po broju klubova, no čini nam se nekako da Nenad ima puno bolje statističke podatke. Još od davne 2006.godine i prvog ozbiljnijeg izleta „van“, Nenad nije bio na prosjeku ispod 10-ak poena, što mu je donijelo priličnu zainteresiranost među klubovima. Od ove godine, točnije 2.mjeseca, preselio se u Tunis, a u razgovoru za Crošarku prenio nam je malo dojmova iz te egzotične zemlje, a i o svojoj dosadašnjoj karijeri…

Nenade, počeci tvoje karijere vezani su za grad pod Marjanom. Kako je izgledao početak tvoje ozbiljnije karijere i tko su bili treneri na početku?

Cijeli omladinski pogon prošao sam u Splitu. Sad kad razmišljam najlipši su bili ti počeci i treninzi u splitskoj Lori gdje nas je znalo biti 50-tak. Bilo je tu dosta trenera, ali najviše mi je na samom startu pomogao trener Marušić, a najviše godina i vremena sam prošao s današnjim trenerom Splita Ivicom  Skelinom, od kojeg je mi je najviše toga ostalo.

Generacija si 1984., s kime si sve igrao u Splitu?

Generacija sam 83./84. ,kako kažu zlatna generacija iz tih omladinskih pogona. Osvojio sam pretkadetsko, dva put kadetsko i dva puta juniorsko prvenstvo. Prešli smo tada u seniore gotovo svi iz te generacije, gdje imamo trofeje kupa i prvenstva s Dinom Rađom. Ekipa je skoro uvijek bila ista, Roko Ukić, Drago Pašalić, Damir Rančić, Franko Kaštropil, Mateo Kedžo, Hrvoje Oršulić.

 

Kako je uopće došlo do tvog odlaska iz Splita?

U ono vrijeme sigurno je i konkurencija bila puno jača u klubu? Odlazak je došao nakon dvije godine u seniorima.Imali smo uvik 5 ili 6 centara i jednostavno sam htio igrati i odlučio se na odlazak, nisam htio u tim godinama sjediti na klupi.

 

Nakon nekoliko sezona na našim parketima, odlučio si se za inozemstvo. Njemačka, Švicarska, Slovačka, Makedonija, Turska, UAE, Bugarska, Kosovo i sada Tunis. Pola svijeta čovječe…

Uslijedio je odlazak u njemački Oldenburg, ali i loša vijest da nisam prošao liječnički pregled zbog problema koje sam imao to ljeto u reprezentaciji do 20 godina. Nakon oporavka slijedilo je postepeno vraćanje košarci. Igrom slučaja kad sad pogledam prošao sam dosta država i klubova. Međutim svaka od tih sezona je imala neku svoju posebnu priču.

 

Gdje te vežu najbolje uspomene i gdje si igrao po tebi najbolju košarku?

Mnogo je dobrih uspomena, igara i trofeja.Srećom igra sam uvik za klubove koji su se borili za vrh u tim zemljama. Najbolje uspomene? Pa svaka sezona ima svoju priču.U Slovačkoj sam igra super i zahvaljujući tim igrama završio 3 godine u Turskoj i tu zaradio svoje prve ozbiljnije novce. Godina dana u Emiratima, odnosno Abu Dhabiju je baš bila teška egzotika. A što se tiče društva sigurno sezona i pol na Kosovu.Teško je reći gdje je bilo najbolje, ali evo to bi onako izdvojio od svega. Najbolje uspomene što se tiče same košarke su iz Turske, gdje sam i igra najbolju košarku.Sve tri sezone su bile dobre, ali pogotovo ta prva s Genc Telekomom, gdje sam imao gotovo punu minutažu i bio na 18 poena prosjeka.

 

Netko kad pročita ove države gdje si igrao pomislit će sigurno „Kakva se košarka igra na Kosovu, u Tunisu, u Emiratima…

Ma davno sam se ja prestao zamarati tko što ima za reći o nekoj košarci. Zadnje što sam čuo je da šta sam išao u Bugarsku. Pa ta Bugarska ima plaće na vrijeme, moj klub je igrao Fiba cup i sve dvorane su im pune. Ne znam ima li to netko u Hrvatskoj, osim eventualno Cedevite, bar što se tiče plaća…

Pretpostavljam da su financijske prilike bolje nego kod nas….

Za mene sigurno da. Financijski se ne mogu požaliti na to zadnjih 8-9 godina. Naravno, uvijek može više, ali ja sam uvijek bio u klubovima koji su bili u borbi za nešto više, a takvi onda i dobro plaćaju.

Možeš li povući neku paralelu između igranja u Hrvatskoj i vani?

Teško je usporediti to. Kod nas imate Cedevitu i poslije njih Cibonu i Zadra, oni su na jako dobrom nivou. Ostali su problem nažalost. Jedan od razloga mojih promjena klubova su ti šta vani za taj novac netko odgovara ili se promjeni trener pa tako i igrači. U Hrvatskoj nitko ne odgovara za taj novac i ugovore pa tako imate đumbus. Problem je kad gazda u klubu u biti nije gazda i nije njegov novac.

Pratiš li igre Splita i općenito našu ligu?

Naravno da pratim Splita jer to je moj klub. Što se hrvatske lige tiče tako je sve i očekivano, ali me iznenadio jako loš rezultat u Aba 2 ligi. Mislim da i rezultat malo pati, vjerojatno zbog problema unutar kluba, iako smo svi očekivali još prije godinu, dvije da se napokon sve stabiliziralo, no nažalost nije tako.

Postoji li neka opcija povratka u Hrvatsku?

Pa uvijek sam zamišljao vratiti se i pomoć Splitu koliko mogu, kao i Mateo Kedžo, s kojim sam i počeo igrat.

Ulaziš u 34.godinu života, neki bi rekli bliži se mirovina. Do kada misliš igrati i gdje bi želio završiti karijeru?

Ne znam, sve je moguće, jer nikad nisam ni zamišljao da ću igrat u nekim od ovih država pa sam završia tamo i imam sa svih tih mjesta najbolja moguća iskustva i super uspomene.

Hvala Nenadu na odvojenom vremenu za ovaj razgovor i puno sreće u budućnosti od svih nas sa Crošarke.