Trener drugačiji od drugih, legenda grada i kluba Zagreba

Kada je Danijel Jusup iznenada napustio klupu Zagreba pred početak sezone, na užarenu klupu sjeo je njegov tadašnji pomoćnik, Nikola Garma, dugogodišnji igrač tog kluba. Nikola je nosio dres „Mrava“ od svoje 15. godine pa sve do 28., a od tada je bio pomoćni trener Jusupu četiri godine, da bi krunu svoje dosadašnje karijere doživio prošlo ljeto kada je imenovan prvim trenerom seniorske ekipe. Vrući krumpir koji je dobio u ruke Nikola, kao vojnik kluba, nije odbio, nego se prihvatio rudarskog posla. Nikola nam je prenio svoje dosadašnje dojmove…

U klubu si kao igrač proveo 13 godina i prošao sito i rešeto. Može neki komentar o igračkim godinama, igrao si s mnogo kvalitetnih pojedinaca.

U tih 13 seniorskih sezona prošao sam mnogo lijepih i značajnih trenutaka, uspona i padova, od Eurolige, euro kupova gdje sam trpao Real, PAOK, Partizan, Zvezdu i deset ABA ligaških dobrih sezona gdje sam često išao preko 20,30 poena, pa čak do posudbe i druge lige, kao i mog konačnog kraja kada sam zdrav s 28 godina i još jednom sezonom na papiru rekao dosta. U tom periodu osvojeno je prvenstvo Hrvatske, dva kupa Hrvatske, kao i još 3 finala kupa.

Igrao sam i dijelio svlačionicu te bio cimer s nekolicinom vrhunskih igrača, danas i kvalitetnih ljudi kao što su primjerice moje kolege s kojima sam odrastao Krunoslav Simon, Marko Tomas, Ante Tomić, pa starije generacije Darko Krunić, Mladen Erjavec, Dževad Alihodžić, Ivica Marić, Marijan Mance, Damir Mulaomerović, Mario Kasun, Luka Žorić, Gordan Zadravec, Vladimir Krstić, Andrej Štimac, Pankracije senzacije Barač, Nikša Prkačin, Davor Pejčinović, i još 100 njih koje sam zaboravio. Surađivao sam s bezbroj trenera koji su u tih 15-ak godina prošli kroz moj klub, da ih svih ne nabrajam, od Željka Poljaka, Dražena Anzulovića, Jakše Vulića, Ivana Sunare, Joška Pulje, Maxa Vučkovića, Zdravka Radulovića, Ivice Burića Bure, Danijela Jusupa…

Nakon igračke karijere, prešao si u trenerske vode. Kako je došlo do toga? S obzirom na to da si dosta rano prekinuo igračku karijeru…

Jednostavno sam izgubio tu ljubav prema treningu, ostale stvari su mi počele biti važnije, nisam se posvećivao sebi u potpunosti,  jednostavno sam bio pošten prema sebi i drugima te rekao s 28, ponavljam zdrav, s već potpisanim ugovorom i to za fine novce, DOSTA.

To ljeto sam živio kao nikad, jer sam znao da me napokon više ništa i nikakva aktivnost ne čekaju. Sama činjenica što sam se udebljao 15 kila samo preko tog ljeta sve govori, koliko sam od 11-28 godine otkako sam došao u grad Zagreb bačen u žrvanj profesionalizma i tada postao napokon slobodan. 

Odlučio sam se baviti nekim drugim stvarima, ugostiteljstvom, dobrim autima, pisanju, o modnoj agenciji sam čak razmišljao, jer što da radim sa svim silnim zgodnim prijateljicama,a treba im naći posao… Sto stvari sam krenuo pokrenuti, ali sve je to ostalo na čekanju, (bar neke od njih ), jer to ljeto su me nazvali čelnici kluba i Danijel Jusup i predložili mi da ostanem u klubu, u bilo kakvoj funkciji, da ne odem jer da sam miljenik navijača, uprave i suigrača. Tada također nije bila bajna situacija. Stoga, odlučio sam pomoći, ako ničim barem svojim entuzijazmom. Sjećam se, radili smo svi skoro godinu dana bez ikakve naknade, i vjerovali u bolje sutra. Neoprezno rukovanje financijama kluba odvelo nas je na rub propasti. Upoznao sam košarku iz malo drugačijeg ugla kako ju prije nisam doživljavao. Sama činjenica što sam odmah postao pomoćnik Danijelu, nije baš šala.

Jako bitna stvar koju moram reći. Često moji kolege uzimaju moje zadnje 2-3 igračke godine kao sportski  (ne)primjer zbog ajmo reć malo drugačijeg načina života od stereotipa sportaša, ali zaboravljaju činjenicu da sam do tada kad sam već psihički prestao igrati. Iza sebe sam tada imao 4 ALL STARS susreta, od čega jedan ABA lige, 2 kupa hrvatske, 20+ zabijenih poena vjerojatno svakoj ABA momčadi, s reprezentacijom 49 poena na Američkom All Starsu Amerika protiv Svijeta, kao pred utakmica Dallas Mavericksa i reprezentacije Kine. Pobijedio s 30 poena Ameriku u Americi, što do tada nitko nije..itd. Već s 14 godina bio sam najbolji mladi igrač Europe, s 15 najbolji igrač europskog turnira na kojem su primjerice igrali i Linas Kleiza, Rudy Fernandez, Mark Gasol i brojni drugi koji su ostvarili potencijale svjetskih razmjera. Tada nije bila ovolika košarka globalno popularizirana pa morao bi doslovno prepričavati svaki koš na koji način sam postigao, jer VHS kazete često ne bi ugledale svjetlo dana, statistika je bila egzotika, tu i tamo bi bila koja brojkica na dežurnoj strani Sportskih novosti.

Ali to sam ja, radnik, talent i poštenjačina, a ne samo vrhunski zajebant kojeg sada svi poznaju, ali bolje da me cijene ljudi i po životnom entuzijazmu, a ne samo po koševima.

Nakon četiri sezone kao pomoćnik, od ove sezone preuzeo si ulogu prvog trenera Zagreba. Uhvatio se toga bez problema…

Sve što sam dao košarci u životu dao sam KK Zagrebu, i također sve u životu što sam zaradio, veselje koje sam postigao, dao mi je KK Zagreb. To je bila moja ljudska dužnost, da u trenutku kada ga nitko nije htio preuzeti da ga ja preuzmem. Neiskusan u trenerskom poslu kao glavni trener, ali sigurno najbolje rješenje u tom trenutku s obzirom na kadar momčadi..

Igrački kadar, realno, i nije bio bajan, premda su to sve mladi momci, puni snage, ali sigurno si bio svjestan da je pred vama puno posla pred početak sezone?

Daj čovjeku vlast u ruke i vidjeti ćeš kakav je, kaže poslovica. Ja sam njihov najveći prijatelj i navijač, i to oni znaju. Mnoge probleme zajedno rješavamo. Ja im pripremim gradivo, motiviram ih i uvjerim da su bolji od protivnika. Znali smo izgubiti i s visokom razlikom, ali i dalje sam uz njih. Nikad nisam odustao. Mi smo obitelj. Kad im fali igrač ja se skinem, guram ih tučem, spariram.
Nisam karijerist, sada uživam u ovoj ulozi i tome sam predan, kao što sam prošle sezone uživao bit pomoćnik. Što mi dalje život nosi, uopće ne razmišljam sada!

Nakon fenomenalnih partija, nakon samo par kola napustio vas je Martin Junaković i bilo je jasno da je još teža situacija pred vama. Što ti se tada motalo po glavi? Jesi li imao nekog asa iz rukava?

Koga nema, bez njega se mora. Martin je sigurno bio naš najbolji igrač i među boljim igračima lige. Niti jedan play u HR nije tako dominantan kao što je on, plus ima urođenu sportska prgavost. Izgubili smo vođu, ali novog sam pronašao u Anti Krapiću, guramo dalje, nemamo više klasičnog playa kao što je bio Martin nego igramo brzu košarku.

Pružili ste neke dobre partije, u kojima je nedostajalo iskustva i sreće da bi dobili utakmicu. Za tako mladu momčad potpuno očekivano…

Tako je, Hermes, Osijek, i još neke utakmice, ali negdje nam se taj sav trud koji ulažemo mora vratiti. Ti momci dva puta dnevno treniraju kao psi. Pola treninga im je „bez lopte“, a svi koji imalo imaju veze s košarkom znaju što to znači.

Trenutno ste na 11. mjestu s tri pobjede. Može li se Zagreb izvući iz ove situacije i ostati u Premijer ligi?

Može, i mora. Iduća utakmica nam je ključna. Ne želim o njoj filozofirati nego se zna. Dva boda i sve osim toga ne priznajem. Pa možemo stati na svaku benzinsku po „gorivo“ ako treba, ali samo 2 boda me zanimaju.

Ukoliko ostanete u ovom rangu, a ekipa Agrodalma, koju uspješno vodi tvoj brat Joško i blizu su plasmana u Premijer ligu, bilo bi to vjerojatno prvi puta da dva brata vode jednu ekipu u najvišem rangu naše košarke.

Veće su šanse da brat uđe nego da mi ostanemo, tako kažu kuloari, ali ja sam siguran da ću izboriti ostanak, i dat ću sve od sebe, a ako se ne daj Bože to ne ostvari, preuzet ću svu krivicu na sebe! Uostalom, ako se to dogodi, a neće, bolje da se dogodi sa mnom nego i s kim drugim.

Brat radi izvrstan posao, napredovao je za tri lige u tri godine, preuzeo je jednu haklersku amatersku momčad koja je trenutno kvalitetom uz bok zadnje plasiranom društvu Premijer lige. Respect! Uz jako skromne uvijete, financijske i kadrovske, uzmite u obzir da pričamo o momčadi s četiri termina tjedno, niti jednim na Peščenici gdje igraju. Oni su gosti i kada kući igraju!

Imaš prekrasnu obitelj, dvoje djece. Podrška sigurno ne izostaje…

Ja imam 32 godine, a sa svojom ženom Miom, sam 17 godina, oženio se s 24, iz ljubavi, a ne iz “trudna je” pa hajde, i mislim da to sve govori o meni kao čovjeku, i nama kao obitelji. Ona je žena, mačka s dva završena fakulteta i jako uglednim poslom u državnoj reviziji. Jing-Jang. Teško nas je uopće povezati zajedno, ali to je ljubav! Moram napomenut da sam upisao s 29 fakultet koji sam prvi od 250 studenata završio, ne zato jer sam pametan, nego najviše zahvaljujući njoj, ženi koja bi mi kao iz šale pripremila skripte i gradivo, a to dovoljno govori o njenim kognitivnim sposobnostima.
Ok pomogle su još neke mlađe kolegice, al pusti sad to, već imaju dečka pa će biti ….

S 28 godina kada sam prestao igrati, imao sam već Tonija od 3 godine i Ninu na putu, i vrijeme koje sam želio provesti s njima bilo mi je važnije od iti jednog igračkog angažmana, od iti koje kune, eura, a u tim trenucima sam morao otići na kraj svijeta za šaku eura, što nisam htio. U tom trenutku sam financijski rekao, OK. Dosta.

Danas, Toni 7, Nina 4, su moja najveća podrška i navijači, na svakoj su utakmici. Tijekom poluvremena Toni koji već trenira zabije više koševa nego neki moji igrači 

Zapamtite moju poruku za kraj, obitelj i ljubav unutar iste su svetinja, a sve ostalo je sporedno!

Zahvaljujemo se Nikoli na odvojenom vremenu i ugodnom razgovoru te ovom prilikom želimo njemu i njegovim mladim pulenima puno sreće u nastavku karijere.