Buzzer-Beater: Insomnia

Odmor je kratak, ali sladak. Odmora zapravo nema. To je upravo ono što nam treba. Baš nama, onoj šačici followera hrvatskih košarkaških zbivanja na dnevnoj bazi. Period hibernacije predug je kroz godinu, a nas Primorce vrijeme koje je aktualno sredinom ovoga srpnja upravo podsjeća na period kada se već mijenjaju prvi treneri u domaćem prvenstvu, kada stignu dugi rukavi. To znači da vremenske prilike pokušavaju izbrisati tragove torinskoga sunca, sparine, nekad i neugodnog života na +30 i nesnošljivu žegu nalik zagrebačkoj. Shvatite to tako, a možete i kao sintagmu da je bura samo odmor do nove runde sunčanja na Copacabani.

Bura je ovih dana otpuhala sve dileme oko prelaska Darija Šarića u redove Philadelphia 76ersa, zasjao je čak i Bryan Colangelo koji ga je čekao u strepnji da ga se Šibenčanin neće sjetiti. Međutim, kao i svakoj ljubavi kojoj je suđeno, dogodila se i ova, a sada je taj isti GM zajedno s trenerom Brettom Brownom na čudu. Što sa svim tim rookie-zvjezdicama? Kako će ukomponirati Simmonsa, Embiida, Okafora i Šarića?

Na stranu kadrovska rješenja u Phillyju kojima će se sigurno baviti kolege s NBAcro.com, treba reći da je Šišijev put košarkaškog odrastanja zaista impozantan. Isto tako, način pristupa svakoj sljedećoj utakmici (ili životnom zadatku) ovoga ljeta govori da je to konačno taj Šiši. Već je deset godina, kako nam je i sam rekao, po reprezentacijama, gura ga se, hvali i potiče. Konačno, dogodio se i onaj toliko potrebni, njegov pravi impuls i klik. Događa se to da ga se u Pennsylvaniji dočekuje već na punktovima na aerodromu. Teško da bi se to dogodilo prije dvije sezone kada se od njega u Španjolskoj očekivalo previše za njegove tadašnje dosege. Naprotiv, nije bio lošiji, samo mu je trebalo vremena.

Zahvaljujući mladićima, imamo što gledati i preko ljeta na američkoj strani svijeta. Iako nisu u reprezentaciji – Dukan, Bender i Zubac na najlogičniji način dolaze do NBA-inicijacije. Ljetna liga nudi daleko manju raskoš, interes gledatelja i marketinšku atraktivnost, ali skauti i njihove bilježnice tada postaju centralne točke svake utakmice. Las Vegas je ionako poznatiji po drugim stvarima, a za godinu dana će biti i po drugom sportu (hokeju na ledu), što će mu usred pustinje donijeti novi komadić slave osim Stripa i pripadajućih mu kockarnica.

Desetodnevna parada u Vegasu u košarkaških fanatika mora biti shvaćena kao premosnica između sedme utakmice finala i prvog nastupa Hrvatske u Riju. Za 22 dana, točno u ponoć na prijelazu iz sedmoga u osmi dan kolovoza košarkaškom će arenom u Riju odjeknuti hrvatska i španjolska himna. Bit će to znaci prisustva, potvrda da smo stigli tamo na velika vrata nakon što smo prije godinu dana bili u zapećku poluraspadnute čekaonice na nekom davno zaboravljenom željezničkom kolodvoru.

Tri utakmice u skupini igra hrvatska reprezentacija s početkom u 3.30 ujutro. Problem? Nema ga. Sjetimo se Pekinga prije osam godina, tada nam nije bio problem u 5.30 ujutro zapljeskati Snježani Pejčić na osvajanju brončane medalje, ma što god susjedi u zgradi o tome mislili. Ipak, treba uvijek gajiti dobrosusjedske odnose pa se valja pobrinuti da ne dođe do ekscesa u slučaju vriska vašeg kolumnista u slučaju da Šiši zabije tricu za pobjedu protiv Nigerijaca u šest ujutro. Bit će nedjelja, 14. kolovoza, a dobro znamo da nitko ne voli hladan tuš u rano nedjeljno jutro.

Do tada, reprezentaciju u srijedu valja dočekati, ispratiti u provjereno dobitno mjesto sreće – Sveti Martin na Muri i na posljetku pozdraviti na putu za Brazil preko Argentine.

A mi? Mi smo opet vani u nedjelju, kao i prošloga tjedna. Da pokažemo da smo u stanju zadržati pobjedničku tradiciju, ali i da vjerujemo u to kako će istim putem nastaviti dvanaestorica odabranih čija prezimena valja još jednom spomenuti. Babić, Krušlin, Stipčević, Simon, Hezonja, Šarić, Ukić, Planinić, Bilan, Šakić, Arapović i Bogdanović.