Buzzer-Beater: Budućnost počinje danas

Na ovu ste kolumnu, dragi čitatelji Crošarke, poklonici kraljice igara i svi oni koji će to tek postati, navikli nailaziti petkom kad je hladno, odnosno subotom kada je vani vruće. To što je danas nedjelja, dakle po logici stvari, neredovit dan izlaženja može značiti samo jedno. Čekali smo nešto veliko, lijepo i tako slatko. U petak ujutro smo, kada je još zaista bilo u srcima hladno, živjeli u saznanju da smo bili bolji od Tunisa i spriječili ono najgore – da odemo kući posramljeni, odnosno da reprezentacija od uvijek oštre domaće javnosti nabasa na brdo kauč-idiota koji će je pokopati još dublje nego što ona zaista jest.

I, bilo je zaista lijepo u petak ujutro. Prošetao sam se do katedrale, pješice od svoga apartmana udaljenog svega tri minute laganog hoda do Alpitoura. Nisam naišao na svijeće, možda ih jednostavno od pogleda na znamenito torinsko platno nisam niti vidio, budući da sam i inače slab na detaljima. Dan ranije, svih je četvero (ponavljam ČETVERO) hrvatskih novinara koji su, uključivo i sebe pratili događanja u Torinu otišli do hotela NH Lingotto u kojem je bila smještena reprezentacija Hrvatske. Nismo niti slutili da će iz toga zdanja, nekoć preuređene FIAT-ove tvornice na vrhu koje se nalazi poznata pista (snimanje filma Italian Job) zrakoplov u kockastim bojama poletjeti prema Brazilu.

Još toga četvrtka Lingottom se, sve preko užarenog betona dugačke i visoke Passerelle Olimpice do dvorane Alpitour valjao nevjerojatan optimizam. Iako svjesni da je pred njima težak put do kraja ovog paklenog tjedna, hrvatski su košarkaši znali da se kući mogu vratiti samo s glavama podignutim visoko gore. I zaista, dvanaest ozarenih lica gleda u budućnost iscrtanu neopisivim šarenilom u koju može posumnjati samo netko tko se košarke odrekao još davne 1993. godine.

Neću vući paralele s Atenom u koju, jednostavno zbog svojih (tada a i sada) mladih godina nisam mogao otići u funkciji izvjestitelja. Kvalifikacijski su turniri za olimpijske igre u ovakvom formatu jedna velika hrpa besmisla jer iz igrača koji su pod američkom hipotekom (bez NBA-ugovora) izvlače neophodnu energiju, vrijeme, na koncu, možda i novac. Što li će tek biti kada sljedeće godine krenu kvalifikacije za Mundobasket 2019. u Japanu… Ne želim o tome sada niti razmišljati.

Igra je ono što je ovu reprezentaciju odvelo na nove, četvrte olimpijske igre otkako postoji mlada (ipak nešto starija od mene) hrvatska država. Prvenstveno, bila je to igra u obrani, s pokretljivošću i energijom, stavom za velike stvari. Uzalud su se Fotis Katsikaris i Ettore Messina trudili svakojakim rošadama to pokvariti, nije se dalo. Rad nogu, eksplozivnost pokreta i snaga u kontaktu moraju postati ono nešto, X-faktor, srednje ime za sljedeća tri olimpijska ciklusa.

Iskreno, prije početka priprema za Rio, a one će krenuti 20. lipnja kod zagrebačkog hotela Panorama, ne bih volio biti u koži izborniku Petroviću. Ovih je dvanaest momaka, zaslužilo otići u Brazil, ali će netko možda morati otpasti. Zamislite da na mjesto jednoga od centara još dođe najbolji toranj ACB-lige Hamilton. Kako izbaciti Planinića ili Bilana, momke koji su u dva dana Bourousisa, Koufosa i Bargnanija učinili sitnijima od obrisa čovjeka na cesti ispod olimpijskog nathodnika u Torinu? Kako im reći da su prekobrojni? Za to treba imati petlju…

Znakovito, u Torinu je kiša nakratko padala samo na dan kada smo izgubili od Talijana. Sva su ostala jutra svitala istim, žarkim bojama. Pohvale moram uputiti i domaćinima koji su se oko organizacije eventa potrudili do granice boli. Vojska mladića i djevojaka u zelenim je majicama zaslužila nagradu veću od pljeska na centru najveće talijanske sportske dvorane na kraju finala. Ugođajno, jednako sam se naježio kad je 12 tisuća talijanskih navijača na sav glas pjevalo svoju nacionalnu himnu i onoga trenutka kad je sirena označila kraj finalne utakmice. Tribine, izuzev ono malo hrvatskih navijača su zašutjele – grobna tišina.

Sve će opet krenuti u Međimurskoj oazi, Svetom Martinu (isprike  na Zagorju od prošle subote), nastavit će se u Argentini gdje će naši lavovi odigrati tri pripremne utakmice s domaćinima i završiti u Riju. Tko još vjeruje u olimpijsku medalju? Na ovo retoričko pitanje treba dati pravi (neretorički) odgovor: Hvala vam, niste vjerovali niti u to da se može u Torinu. A može se.

Na koncu ove vesele torinske priče, veliko hvala i mojim uvaženim kolegama. Tvrtko, Brajda i Lovorko, bilo mi je zadovoljstvo.