Buzzer-Beater: Plaćenici i oni koji to nisu

Rijetko kad krenem, a da mi priča nema naslov. Možda sam samo konsterniran raznoraznim činjenicama kojima se, osobno ja, kao i mi u redakciji nismo nadali. Hajde, shvatili smo nas trojica kad su nam susjedi ‘ladno odbili akreditacije za mariborski turnir. Mladost bi tada, ipak više bila ludost. Odradili bismo, onako, da ispratimo te Čehe i Mađare, da nešto pitamo Hangu prije no što se sretnemo u Cluju, a onda bi se proveselili. Novinari i šank ipak često idu u istu rečenicu.

Prođe tako tih dvadesetak dana, odradimo Opatiju, pogledamo neke turnire po Europi, a onda se opet igra u Sloveniji, sa Slovenijom. Nisam znao što znači riječ “zavrnjena” dok mi kolega nije objasnio da su nam i za Stožice našu novinarsku propusnicu jednostavno – zavrnuli. Nema je. Ne kažem, možda bi se i u slovenskoj prijestolnici nešto popilo, možda bi odradili i shopping u obližnjem trgovačkom lancu, možda, možda… Ali, nekako smo tu utakmicu baš ono, mislili odraditi kako spada. U rangu objektivnih mogućnosti. Par fotki za vrijeme tekme, intervjui za sutradan, pressica uživo, sve i svašta. Ali, zavrnulo nam. Zabranilo. Sad i vi znate što to znači.

Gerilski sam s braćom kreativcima radio u Opatiji, a jučer tako nije moglo ići. Braćo, 20 eura za komadić papira, malo ste ga, kako se ono narodski veli – prećerali. Ali, tko zna, možda se pod firmom da nemaju mjesta na novinarskoj tribini krije poruka – alo, dečki, pišete gluposti.

Ako to već jest tako, da ne bude tako baš uvijek, podijelit ćemo s čitateljima nekoliko crtica na temu onih koji nisu u kadru za Eurobasket, a mogli su biti. Teško se izuzeti iz žrvnja kroz kojeg u recentnom razdoblju lete komentari na prelazak Ante Žižića u Cavse. Iako mjesta poput foruma zaista nagrđuju moralnu higijenu svakog tko tamo slučajno zaluta, neke su stvari ipak teške za probavljanje. Lijepiti na našeg centra raznorazne prostačke etikete poput one plaćenika ili kakvog antihrvatskog čimbenika u najmanju je ruku spram njega podcjenjivački, a na van djeluje degutantno i uvredljivo za svaku osobu koja Antu Tonija poznaje.

Objavili smo jučer tekst u kojem jasno stoji da je nastup na Europskom prvenstvu otkazalo preko stotinu igrača iz 24 reprezentacije koje na njemu sudjeluju. Ako taj podatak stavimo u kontekst trenutka, odnosno ako ga provučemo kroz to da popisi putnika još nisu do kraja definirani (ne daj Bože ozljeda!), ta će brojka još rasti. Je li baš tih tridesetak NBA-igrača plaćeno da odustane? Što je s ostalih oko sedamdeset koji, barem neki od njih, em nemaju klub, em ne žele u reprezentaciju? Tko plaća takve kojima je razlog neodazivanja nacionalnom dresu, jednostavno – odmor?

Sad vam je već jasno, ako ste razlučili žito od kukolja, da “plaćenika” jednostavno nema. Otkazali su, neki iz ovog, neki iz onog razloga, manje ili više opravdano. Činjenica je da se Žižićevo “ne” u bitnome razlikuje od primjerice Giričekovog prije deset godina, ali krajnji ishod je isti. Gira je nakon pet uzastopnih europskih prvenstava dobar dio karijere proveo po sudovima u brakorazvodnoj parnici trostruko duljoj od braka s Natašom Gulan. Nakon sudovanja, Nataša će kroz njen godišnji odmor u srpnju ’07 biti s kćerkom Larom, a to je po dogovorenom značilo da će tadašnji “Jazzer” malenu moći vidjeti u neko drugo vrijeme. Dijete je ipak bilo ispred nacionalnog dresa, ali forumaši su i tada laprdali svašta, zajedno s nekim viđenijim novinarima na televizijama. Ne ulazimo sada u otkazivanje starijeg Žižića, kao niti bilo čije, bilo kada.

Indikativno ipak, Giričeku od tog ljeta karijera kreće nizbrdo. Prvo svađa s trenerom Sloanom i božićni dar u obliku razmjene za Korvera u Sixerse, a onda sljedeće godine u proljeće, gušenje mu dolazi od strane Shaqa. I to doslovno.

Ante Toni se poput starijeg mu brata u ono doba još nije umorio, kao niti oženio, a “giričekovsku” mu farsu razvoda nećemo ni poželjeti. Karijera mu je nakon kaljenja po terenima kroz splitsko i zagrebačko okruženje počela rasti upravo na temelju nastupa za juniorsku reprezentaciju, što svakako nije zaboravio. Ostao je u Ciboni, prerastao domaća i regionalna nadmetanja, pokazao se i u Europi. Sad je red za velike stvari. Mora pokazati da ga se Boston prelako odrekao, predstaviti se u domu vladara istoka sjevernoameričkog kontinenta. Sa svojih 20 godina, ovo bismo mu ljeto svakako mogli prepustiti i, ako baš to trebamo reći, oprostiti, mada je on u svemu najmanje kriv. Koliko god jaki bili vapaji za centrom koji će nas odvesti do medalje u Istanbulu, toliko jako mora biti i shvaćanje da će se Žižić u karijeri još naigrati za nacionalni sastav.

U nadi da ćemo i mi jednom s našim laptopima na utakmicu slovenske reprezentacije, do sljedećeg petka. Vidiš, imaju u “prozoru”, sljedećeg ljeta Crnogorce i Španjolce kod kuće. Mi tad igramo s Talijanima i Rumunjima vani. Doći ćemo bar na te Španjolce, nakon našeg okršaja s torinskom mušterijom. Ako nas ne zavrnu opet.