Buzzer-Beater: Saint Nick i Krule

Kažu da odvažni pobjeđuju. Ma koliko prepreka stajalo na njihovom putu, oni hrabri i dovoljno sretni, jer sreća je ipak stvar koja pokreće uspjeh, uvijek iznađu rješenje. Ne postoji problem toliko velik, rijeka toliko neprelazna ili planina toliko neosvojiva, ako postoji snaga. U pravu ste, neće u Torinu od ponedjeljka krenuti serija gladijatorskih borbi koje su primjerenije nešto južnijem Rimu, ali će se ginuti. I to baš onako, gladijatorski. Junački i bespoštedno. I tako sve do Rija.

Imali smo vremena razmišljati o svemu. Jesmo li spremni? Treba li nam Torino uopće pored svih problema u kojima se košarka, i to ne samo naša nego i europska nalazi? Koliko je još posla pred nama, pred Hrvatskim košarkaškim savezom i košarkaškom javnosti da taj sport dovedemo na razine nekadašnjih vremena ponosa i slave? Na koncu, jesmo li uopće zaslužili drugu priliku za ostvariti plasman gdje se ljudi igraju košarke jednom u četiri godine. Svašta se motalo po glavama svih, pa i onih koji su zagovarali korjenite, strukturne promjene u košarkaškom vodstvu, i to od vrha. Nešto se, već u tjednu nakon povratka iz Lillea počelo događati, možda je to bio okidač ovoga  što se događa danas.

A baš danas, dok ovo čitate, iz Svetog Martina na Muri krenuo je autobus s prepoznatljivim bojama. Dvanaest igrača i barem otprilike toliko članova njihove stručne pratnje otisnulo se iz rajske ljepote pitoresknog Zagorja na put dug tisuću milja. Sve će završiti baš tamo gdje je prije osam godina momak po imenu Nicklas Lidstrom na neki način odredio sudbinu reprezentativnog hokeja na ledu. Na zimskim Olimpijskim igrama 2006. godine Pala Alpitour se za tu priliku preimenovala u Pala Olimpico. Baš je ondje spomenuti momak pogotkom u trećoj trećini finalne utakmice muškog hokejaškog turnira donio Švedskoj novo olimpijsko zlato. Ali, nije učinio samo to, već je produbio finsko prokletstvo koje traje i danas. Na posljednjih osam zimskih olimpijada Finci su bili dvaput srebrni i čak četiri puta brončani, no do zlata nisu mogli stići.

Bilo bi lijepo da neki novi, košarkaški Lidstrom za domaćine Talijane stigne iz hrvatskih redova. Originalno ime dvorane opet je vraćeno, iako ćete na službenim objavama organizatora olimpijskih kvalifikacija ipak naći podatak da se igra u Pala Olimpicu. Dok se identitet poprišta zapravo pomalo vraća, pitanje je zapravo, vraća li se i stari sjaj kockastim dresovima pod obručima. Nogometaši su bili zaslužni za još jedan niz sličica radosti na gradskim trgovima, zbog pobjede nad Španjolskom ni autor ovih redaka nije spavao. Budite uvjereni, neće ni sljedećeg vikenda bude li slavlja u Pijemontu.

No, slavlje će trebati najprije iskreirati. Do delirija će hrvatsku košarkašku publiku pokušati dovesti imena koja to još nisu imala priliku učiniti. Ako mi za tjedan dana kolumna bude imala naslov: Divno je biti nekome nešto, to će značiti da je Filip Krušlin napravio posao, možda i vrjedniji od pjesme Drugoga načina u izvedbi njegova oca koju još uvijek mnoga mlada publika sluša prije spavanja. Njegovo ime mi je, moram to reći, nekako najteže “leglo” u trenutku kada sam se po prvi puta upoznao s izbornikovim popisom.

Pripremajući ovaj tekst, naišao sam na jedan intervju s košarkašem Cibone koji datira s početka 2014. godine.Za vas koji ga ne mislite otvarati, u uvodnom dijelu razgovora s tadašnjim članom Splita piše, citiram: Razgovarali smo s pomalo zaboravljenim Filipom Krušlinom, 24-godišnjim zagrebačkim bek-šuterom koji se u veljači prošle godine na treningu svog bivšeg kluba Splita teško ozlijedio slomivši nogu, kraj citata.

Postoji dakle, nekoliko bitnih točaka baš tog razgovora kojeg je s našim današnjim reprezentativcem i putnikom za Torino odradio kolega Luka Marin Vuco. Prvo, razgovor je napravljen u trenutku kad je već prošlo skoro godinu dana (veljača 2013. – siječanj 2014.) otkako je zaboravljeni Krušlin ozlijedio nogu. I to teško. Na treningu Splita pukla je fibula (Eduardo da Silva!), dogodilo se to baš na Valentinovo 2013. godine. Nakon gipsa i rehabilitacije, ljeto je proveo trenirajući u Ciboni koja ga je vraćala nakon što ga je 2009. pustila da luta po bijelome svijetu; od Sarajeva do Bedekovčine.

Taman kad je kretala sezona 13/14 u kojoj bi Krušlin počeo put do reprezentacije u kojoj je danas, eto zla i naopaka. Štrajkovi, predstečajne nagodbe, računovodstva u kolapsu, a ambulante ne rade jer ih se jednostavno, nema odakle platiti. Hipokratovoj su zakletvi trebala čak tri mjeseca da profunkcionira u izvornom obliku. Od 20. rujna do 15. prosinca 2013. godine Krušlin je, po dobrom starom HZZO-modelu čekao red na operaciju, ne bi li se u puni pogon vratio tek na kraju sezone u kojoj je, ponavljamo, trebao igrati.

Krušlin je od uloge zaboravljenog klinca s parketa preko lica koje s naslovnice progovara o apsurdnosti hrvatskog zdravstvenog sustava stigao do stanja u kojem bi vrlo lako mogao postati netko na koga se treba osloniti čitava košarkaška nacija. Nema veze što su na njegovoj poziciji NBA-igrači poput Hezonje ili Bogdanovića, baš kao što nema veze ni to što “dvojku” igra, ni više ni manje već – Kruno Simon kojeg bi, da sam na mjestu dotičnog Masai Ujirija odmah doveo u Raptorse i dao mu barem dio od onih 139 milijuna dolara u sljedećih pet godina. DeRozan bi se mogao vratiti u svoj rodni Compton s natpisom “Straight Outta North”.

Uz Krušlina, da ih ne zaboravimo, tu je još 11 košarkaša. Svatko sa svojim kvalitetama i nekom novom pričom koja u bilo kojem trenutku može postati materijal za naslovnu stranicu. Barem to, kada naslov sljedećeg Buzzera već imamo.

Ne treba strahovati od Talijana ili Grka, još manje od Tunižana, Meksikanaca ili Iranaca. Najveća prepreka hrvatskoj košarci je – hrvatska košarka. Organizacija koja ne stiže upoznati Dragana Bendera za kojim lude već i djeca na relaciji od Arizone u Brčkom do Arizone u kojoj igraju Phoenix Sunsi. Tijelo koje nema vremena i tolerancije za veće aspiracije igrača kalibra Ante Tomića i Ante Žižića, dvojca koji mora biti u reprezentaciji sve i da na treninge dolazi na štakama ili pak nakon desete utakmice serije između Barcelone i Reala. Ne znamo niti gdje nam se putem izgubila već sada izgubljena generacija onih koje zazivamo makar na pripremama. Imena poput Bašića, Marinellija, Božića, Sobina ili Delaša u ovom je trenutku bespredmetno i nabrajati.

Bilo kako bilo, treba se nadati najboljemu. Budite uz Crošarku i u Torinu, a i u Riju, ako bude sreće. Treba vjerovati, ništa nam drugo ne preostaje.