Buzzer-Beater Special: Što smo vidjeli u Opatiji?

Polako i sigurno, gradi se novi temelj. Nešto čega je godinama bilo, nestalo je za tren, još onda, naročito zbog nemara ljudi koji su danas, srećom, od hrvatske košarke (jako) daleko. Čuvenoj sintagmi, kultu reprezentacije, ponovo smo počeli pristupati sa strahopoštovanjem, znajući kako se brzo isti može rasplinuti. Tek smo ga počeli stvarati.

Da će kult opet biti kult, uočiti je vrlo jednostavno. Parametri koji ga hrane i uzgajaju, počeli su svoje pipke puštati u trenucima kad je došlo do zavade na globalnoj košarkaškoj razini. Hrvatska je tada, još za vrijeme mandata bivšeg prvog čovjeka Saveza, Ivana Šukera, stala na stranu FIBA-e. Između kratkog i brzog, odnosno teškog i sporog puta do uspjeha, kolektiv je odabrao onaj drugi. I nije pogriješio.

Nisu uspjesi hrvatske reprezentacije u posljednjih godinu dana plod toga što smo dobili jedinstvenu ligu, što će istim putem krenuti mlađe uzrasne kategorije. Nismo izmislili ni neki preuzvišeni novi oblik sustava odnosa unutar svih slojeva naše muške košarke. Ali, i one najmanje preinake donijele su nešto, ono što se već može opipati prstima. I to nešto već izgleda puno, složit ćete se.

Na marginama jednog treninga reprezentacije u Opatiji imao sam privilegiju razgovarati s Jokom Vrankovićem. Samo pet minuta bilo je dovoljno da se uvjerim da priča ima čvrste temelje. I da još jače vjerujem da se zaista može ponoviti slavna ’95. Jer se radi od početka. Od spominjanja najmlađe, U-9 kategorije, pa do seniora. Planski i u skladu s objektivnim mogućnostima.

Reprezentacija je u Opatiji – položila s vrlo dobrim. I sam izbornik Petrović htio je odmoriti glavne igrače, naročito u srazu s Ukrajincima. S Bogdanovićem je to uspio, sa Šarićem ipak nije, zbog Benderovih osobnih pogrešaka. Svi su htjeli, naročito Buva, koji jednako polako i jednako sigurno, kako se gradi i cijela priča oko uspjeha u hrvatskoj košarci, zauzima mjesto putnika u Cluj. Ali, nema izbornika na svijetu kojeg na spomen izbacivanja jednog iz trojca Planinić – Žorić – Buva ne bi zaboljela glava.

Protiv Ukrajine su se jako dobro odigrale i role, svaka u svojoj fazi utakmice. Imali smo vodstvo nakon kojeg smo se iznervirali pa smo onda sustigli njihovo, na našu već dobro poznatu organiziranost u igri, onda kada treba. Nažalost, Šarić i Bender nisu igrali zajedno, ali i ostale kombinacije, s Ramljakom posebno, dobivaju pljesak na otvorenoj sceni. Priča opet počinje od obrane.

Šteta je i što se opatijskoj publici nije mogao predstaviti Roko Ukić. S njime smo još širi u kreaciji, iako se i Mavra dopao svojim izvedbama, odnosno iako znamo da kreirati mogu i Simon i Šarić. Svi rezultati koje smo dosad postigli, dokaz su širine i kvalitete, a to su dva pojma koja često, zbog pomanjkanja jednog ili drugog ne idu u istu rečenicu. Mi to imamo, kako će mi reći Joke, možda prvi put nakon desetak godina. I u pravu je.

Dok se dečki odmaraju za nastavak priprema u međimurskoj bazi, mi ćemo još redak-dva o organizaciji. Razumjet će kolege iz Creative Medie da bi ih pohvalio na sva usta, ali u ovom kontekstu zbog osobnog učešća u projektu live-streaminga to ne mogu učiniti. Osobni je laptop vašeg komentatora, ujedno i autora ovog teksta doživio svoj kraj, ali nema veze. Ako će se dečki iz Istanbula vratiti s medaljom, ja ću prvi stati na Trg bana Jelačića i postavljati veliku pozornicu, ako treba.

I mi smo, kao i mnoštvo djece, mladih košarkaša, zaista uživali. I mi smo se slikali s Bojanom, jer je to sportaš kojemu se morate diviti, bili vi novinar koji ga intervjuira ili kumica s Dolca. To su veličine, istovremeni izbori svih najuglednijih ljudskih osobina. Nema dalje.

Crtica za kraj. Slovenski košarkaški savez nije nam, sada mislim na trojac iz redakcije Crošarke, ustupio akreditacije za Adecco kup u Mariboru početkom mjeseca. Nadamo se da ćemo u Stožicama, 24. kolovoza moći svjedočiti novom velikom uspjehu, ma koliko se on kao pobjeda na pripremama činio malenim. I to je dio plana, stranica u debeloj knjizi namjera u HKS-u.

Ako se košarka još nije vratila, onda je njen ulazak na velika vrata svačijeg srca tek pitanje trenutka.