Hrvatski je sport od ulaska u razdoblje sveopće krize, neimaštine i odlijeva mozgova spao na tanke grane. Globalno ga gledamo, jer se tako i može promatrati neovisno o tome igra li se s loptom ili bez nje, u vodi ili na parketu, na travi, ledu ili zemlji. Sve je jedno drugom nalik, sve ima isti i već dobro poznati hodogram.

Za tjedan dana započet će novo izdanje našeg, našeg i samo našeg nacionalnog košarkaškog cirkusa. Ne, to nije prvenstvo jer u njemu nema najjačih klubova, to nije niti puna edicija lige jer nema (barem) dvanaest klubova.

Nedostaje hrvatskoj košarci puno stvari i događaja o kojima može samo maštati. Nema medalju muške seniorske reprezentacije s velikog natjecanja već dvadeset godina, nema jasno posložene strukture unutar raznoraznih kabineta, ureda i kancelarija, opsjeda je brdo lažnih veličina iz obližnje pivnice, nema jedinstvenu nacionalnu ligu, nema status kraljice igara, prve dame loptačkih sportova jer se na nju ne pazi dovoljno.

Pet dana loptanja pod obručima u zagrebačkoj Areni trebalo je proći kako bi se hrvatska košarkaška javnost vratila nekoliko godina unatrag. Neke od rana iz povijesti velikih natjecanja još nisu do kraja zarasle, a eto novih koje kao po njihovom dobrom običaju stižu nepozvane.