“Izgubljena generacija” našla svoje mjesto pod suncem

Svoje mjesto pod suncem su zaslužili odavno. Još od turnira u Dubrovniku. Nitko nije polagao nade u njih smatrajući ih već “propalim talentima”. Interes, (ne nas, već velikih medijskih “igrača”) su privukli prolaskom u polufinale i vrhunskom predstavom protiv Italije (79:68). Generacija ’98. (simbolično zar ne) pokazala je i dokazala da ima nade za hrvatsku košarku. Prije svega treba spomenuti arhitekta Damira Rajkovića. U-20 izbornik napravio je čudo sa Škrljevom koje je postalo hit HT Premijer lige, a sada je još jednom dokazao kvalitetu, barem što se tiče rada s mladima.

Ono što nas veseli jest da je Rajkovićeva družina dokazala (prvo samima sebi) dežurnim kritičarima da može i zna igrati te da je sposobna za velike stvari. Kao rijetkim “detaljnim followerima” hrvatskih liga posebno nam je drago zbog pojedinih momaka koji su dokazali da su u protekloj sezoni trebali dobiti još pokoju minutu više na parketu u svojim klubovima(!). Ne treba očekivati da će svih 12 “Beach Boysa” postati vrsni igrači na na najvišim razinama, ali svakako je većina od njih budući reprezentativni kalibar (ako dosegnu potencijal). Posebno ako se uzmu u obzir komplikacije FIBA-e, Eurolige i “ludih” kvalifikacijskih Windowsa gdje reprezentacije poput naše ne znaju s kojim će sastavom nastupati do posljednjeg trenutka. Sjetimo se samo generacije iz 2010. s Mariom Delašem, Radoševićem, Darkom Planinićem, Tomom Zubčićem i ostalima….Istina, neki su mogli više, ali većina igrača iz te generacije ima solidnu europsku karijeru. Imamo problem, odnosno veliki jaz između NBA kvalitete, Eurolige i domaćeg prvenstva. Stoga, ukoliko Beach Boysi ostvare solidne europske karijere, tada neće biti straha za reprezentaciju u budućnosti. Veliki rezultat će tada samo biti pitanje vremena. Oni bi u tom slučaju bili izvrstan dodatak NBA družini (Babo, Šiši, Zubo i ostali) koja se uvijek pridruži čim joj to okolnosti omoguće. Ništa nije nemoguće u budućnosti. Treba vjerovati, a vjerovao je i Zlatko Dalić.

Sjetimo se samo da su dečki prošlog ljeta izborili povratak u A diviziju (!)…

Generacija bekova

Kažemo nemamo pravih bekova?!

Treba vjerovati, posebno zato jer se radi o generaciji bekova. Prije svega modernoj momčadi koja je u stanju pobijediti bilo koga(!). Karlo Uljarević, Toni Perković i Mate Kalajžić igraju sjajan turnir. Ne treba zaboraviti ni Krešu Ljubičića, all-around Tonija Nakića i ostale (da se ne naljute)…Neki od njih, posebno Ljubičić, dokazao je da je sposobniji i kvalitetniji od nekog Bušme i britansko-španjolskog Iranca Geramipoora. Istina, Krešo je dobar dio sezone proveo u Prvoj ligi gdje mu je za razvoj odlično poslužila dominacija pod obručima. U završnici sezone je u nekim segmentima igre bio kvalitetniji i od Žorića kada bi ga mijenjao, ali nadolazeću sezonu-dvije treba iskoristiti maksimalno na višoj razini natjecanja. Cibosi moraju shvatiti kakve potencijale imaju i da rezultat nije toliko nužan kroz 2-3 godine, a toliko toga bi mogli dobiti (i profitirati). Slično vrijedi za kapetana Uljarevića, a gospodin Rajković očito zna što radi s “Golden Stateom za siromašne”. Hrvatska je prva tricaška momčad prvenstva s 45 % ubačenih trica (!). *Istina u finalu su se brojke malo pokvarile. Izraelci su zasluženo slavili, ali kada se pogleda koje su sve momčadi padale pred Hrvatskom kroz turnir….

Situacija u Šibeniku odlično je poslužila Toniju Nakiću i Domagoju Šariću. Omiški Westbrook Mate (Kalajžić) iskoristio je veću minutažu u Žutom dresu te je pokazao neke izvanredne mogućnosti. ABA 2 i nacionalno prvenstvo ga je istrošilo, ali pokazao je da može. Ipak je kandidat za MVP-ja prvenstva zajedno s Tonijem Perkovićem. Momak iz sjene u Cedeviti je ove sezone odrađivao jako kvalitetan posao. Barem kada se pogleda koliko je minuta igrao. Perković je u “nebitnim” utakmicama Eurokupa pokazao da je ravnopravan s mnogim bekovima, a dobro je koristio i minute u domaćem prvenstvu. Također je dokazao da treba i mora igrati više (!). Domagoj Proleta se vratio iz Španjolske u KK Zagreb. Radi se o modernom centru koji može sve. Šteta je za Antonia Jordana da nije ranije otišao na posudbu u Zabok. Igrao bi više, a u drugom dijelu sezone njegovim je dolaskom Zabok dobio dodatnu dimenziju. Ivan Vrgoč nije se pretjerano naigrao u Splitu, ali igrao je Prvu ligu za Universitas (op.a druga momčad Splita). “Vrgi” bi također u nadolazećoj sezoni trebao dobiti više minuta na višem nivou.

Drugačija vremena u Širokom omogućila su i kvalitetniji razvoj za hercegovački duo Drežnjak-Čolak. Mateo, i jedan i drugi, su izgleda dobro iskoristili minute u BiH prvenstvu, a u narednim sezonama bi se mogli puno više razviti u jačoj konkurenciji. U Hercegovini se već godinama dobro radi s obzirom na okolnosti, a instruktori mlađih kategorija trebaju češće posjećivati košarkaške sredine (ne samo Široki) u “susjedstvu” jer potencijal postoji.

Na kraju se ne smije zaboraviti ni Rajkovićev igrač – Josip Barnjak. Od spomenutih 12, Barnjak je, iza Nakića u Šibeniku, igrač s najvišom minutažom u svome klubu. Škrljevo radi odličan posao, ima vrlo dobar rezultat, a mladi igrači ne sjede na klupi.

Kako je to moguće?

U Savezu su već sada sretni s prvenstvom i ligama. Natjecanja su se pokazala korisnima, a minutaža i povećan broj utakmica je jedan od presudnih faktora. Također u prilog tome ide činjenica o promjeni izlaznog juniorskog godišta pa smo u recimo u finalu juniorskog državnog prvenstva gledali okršaje Jordana i Nakića. To su činjenice, ali to vrijedi za sada za ovu generaciju ’98. Bili bi još sretniji kada bi se što više olakšao prijelaz iz juniorske u seniorsku konkurenciju. To je ujedno i najveći problem HR košarke. Zlatka Dalića nazivaju čudotvorcem jer je  stvorio rezultat bez uhodanog sustava. Hrvatska reprezentacija (košarkaška) godinama osvaja odličja u mlađim dobnim kategorijama, ali kako to da se mnogi pogube na putu “prijelaza”?

Nadajmo se da se to neće toliko često ponavljati..

Zašto Beach Boysi?

Evo zašto 🙂

Damir Rajković je ujedinio “dečke s plaže”. To se prije svega vidi na utakmicama i na igri. Uvijek netko drugi iskoči kada je najpotrebnije i to donosi rezultat!

Zajedništvo koje su dečki pokazali može nas samo učiniti ponosnima, a zbog toga su i došli do ovakvog uspjeha! Posebno se to osjetilo u finalu na borbi do posljednje sekunde, iako su Izraelci riješili utakmici četiri minute prije kraja.

Na ovome se ne smije stati. Njihove greške trebamo istrpiti, ali ozbiljan rad tek počinje!


Hrvatska: Mate Kalajžić, Antonio Jordano, Domagoj Šarić, Toni Perković, Josip Barnjak, Toni Nakić, Karlo Uljarević, Mateo Drežnjak, Mateo Čolak, Domagoj Proleta, Krešimir Ljubičić,  Ivan Vrgoč (Trener: Damir Rajković)