Kraj hrvatskog prokletstva nakon 18 godina?

Nakon dugih osamnaest godina bez penjanja na postolje stvorila se takva euforija oko košarkaške reprezentacije da svi očekuju medalju. Odlična igra prezentirana na ovogodišnjem Eurobasketu daje nadu, čak i onim najvećim pesimistima prije početka ovog natjecanja, a takvih je upravo i bilo najviše. Razlog leži u brojnim neuspjesima tijekom dugih 18 godina bez medalje.

Prvo europsko natjecanje nakon osamostaljenja Hrvatske bilo je ono u Njemačkoj 1993. gdje je naša reprezentacija nakon olimpijskog srebra u Barceloni, doduše bez Kukoča i preminulog Dražena Petrovića, osvojila tada razočaravajuće treće mjesto. Na sljedećem prvenstvu dogodila se nova bronca i novo razočaranje, tim više što se na tron Europe popela reprezentacija Jugoslavije, naš najveći suparnik. Iako su tada to bila razočaranja, te medalje, uz već spomenuto srebro iz Barcelone, najveći su dometi hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvi od mnogobrojnih padova, odnosno ponor košarkaške reprezentacije dogodio se na Eurobasketu 1997., u Španjolskoj. Hrvatska je nakon užasnog starta u skupini koju je, uz domaćina, dijelila s Njemačkom i Ukrajinom, a zatvaranjem kruga s posljednje dvije spomenute momčadi, ipak uspjela izboriti drugi krug. U prvoj utakmici druge skupine nisu imali toliko sreće te gube od Poljaka, a onda i ostalih te tako ostaju bez četvrtfinala i zauzimaju tek jedanaesto mjesto.

Ni 99-te nisu bili ništa bolji. Nakon solidnog starta u početnoj grupi i omjera 2-1, reprezentacija se, inače predvođena povratnikom Kukočem, nije uspjela kvalificirati za četvrtfinale kroz drugi krug natjecanja, a konačni poredak je opet postavio Hrvatsku na jedanaesto mjesto.

Tursku i europsko prvenstvo 2001. možemo označiti kao početak hrvatskog četvrtfinalnog prokletstva. To natjecanje krasi i nešto drugačiji format. Budući da je naša reprezentacija zauzela tek treće mjesto u skupini, morala je odigrati eliminacijsku utakmicu za knock-out fazu, odnosno četvrtfinale. Kao protivnike smo dobili Talijane koji su osvojili natjecanje 1999. Hrvatska je na krilima Veljka Mršića i Žana Tabaka ipak uspjela odnijeti pobjedu protiv prekomorskih susjeda te tako izborila dvoboj s domaćinom Turskom. Kockasti su odlično ušli u susret te se nakon vodstva od 56:37, trinaest minuta do kraja utakmice, činilo kako ćemo se vratiti gdje nam je mjesto, odnosno izboriti plasman u polufinale. Nažalost, dogodio nam se nagli pad u igri te smo tako vratili u utakmicu atmosferom nabijene domaćine. Turci su uzeli pobjedu nakon produžetaka, a naši reprezentativci su zauzeli sedmo mjesto u konačnom poretku.

Hrvatska je i u Švedskoj 2003. zauzela treće mjesto u startnoj skupini te se tako kroz dodatne kvalifikacije morala boriti za četvrtfinale. Ždrijeb nam je ovaj put donio Rusiju. Izgubili smo utakmicu u kojoj smo vodili gotovo cijelo vrijeme, sve do minutu i dvanaest sekundi do kraja. Andrei Kirilenko, tada 22-godišnjak nas je uništio. Bio je najbolji u svojoj momčadi po svim statističkim pokazateljima. Uspio je zabiti 29 poena, imati 8 skokova, 4 ukradene lopte te 3 blokade. Hrvatska je na kraju zauzela tek deveto mjesto.

Najveći šok, pad, razočaranje u košarku dogodio se 2005. godine u Srbiji i Crnoj Gori. To razočaranje nije rezultirano toliko lošom igrom koliko raznim lobijima koji daju krivi opis sporta. Nakon što smo u podgoričkoj skupini zauzeli solidno drugo mjesto iza Litve, odigrali smo i kvalifikacijski meč protiv Italije, koju smo svladali. Iako smo odigrali odličnu utakmicu protiv Španjolske te vodili gotovo cijelu utakmicu, kao glavni akteri pojavili su se suci, a među njima se posebno izdvojio Talijan Luigi Lamonica. Vođeni sudačkim odlukama, Španjolci su uspjeli izboriti produžetak te nas tamo uvjerljivo pobijediti. Ova utakmica je bila posljednja za neke važne igrače (ne samo hrvatske), jer više nisu htjeli biti dio cirkusa koje im je na tom natjecanju omogućila FIBA. Hrvatska je opet ostala bez polufinala, a pobjedom nad Rusijom, zauzela je 7. mjesto.

Eurobasket 2007. krenuo je odlično za našu reprezentaciju. Iako smo u prvom kolu poraženi od Latvije, uspjeli smo pobijediti Portugal i Španjolsku te tako zauzeti prvo mjesto u skupini i prenijeti maksimalan broj bodova u drugi krug natjecanja. Tamo se nismo proslavili. Tri poraza su nas stavila na četvrtu poziciju pred četvrtfinale, što je značio i dvoboj s Litvom. Utakmicu koja je cijelo vrijeme bila u egalu nismo uspjeli preokrenuti u posljednjoj minuti susreta, iako je Zoran Planinić sekundu prije kraja imao dva slobodna bacanja za produžetak. Litavci su nas pobjedom 74:72 i još jednom ostavili bez polufinala, a reprezentacija doživjela još jedno razočaranje.

Hrvatsku je na EuroBasketu 2009. po drugi put s klupe vodio Jasmin Repeša, a u početnoj fazi, naši košarkaši uzimaju dvije pobjede, i gube protiv favorita Grka. Uslijedio je drugi krug gdje smo na kraju ponovno zauzeli četvrto mjesto i izborili četvrtfinalnu utakmicu. Protivnik je bila Slovenija. Erazem Lorbek nas je gotovo sam pobijedio, a zabio je 27 poena. Dovoljno je to bilo za slovensku pobjedu od dva poena razlike, a isto tako za još jedno hrvatsko razočaranje.

Sljedeći EuroBasket, onaj 2011. godine doveo nam je za izbornika Josipa Vrankovića, ali i novi format natjecanja. FIBA Europe odlučila se za 24 sudionika koji su se raspodijelili u četiri skupine, a najbolji trojac iz svake skupine nastavio bi natjecanje. Nažalost, naša momčad to nije uspjela. Porazi od Makedonije te Bosne i Hercegovine “koštali” su prolaska u drugi krug po prvi put u povijesti. Najgori rezultat hrvatske košarke nije ulijevao nadu u bolje sutra.

Došlo je i ovo natjecanje, u susjednoj nam Sloveniji. Iako je država u krizi, ljudi nemaju novca, Dežela se ipak napunila crveno-bijelim kockicama kada god je igrala hrvatska reprezentacija. Zabrinjavajući poraz, odnosno zabrinjavajuća igra protiv Španjolaca nije srušila predivnu atmosferu koja kruži hrvatskim navijačima, a onda su i igrači počeli davati svoj doprinos.

Briljantne igre dale su nam sedam pobjeda zaredom, a isto tako i najlakšeg protivnika, Ukrajinu. Protivnika kojeg ipak ne treba podcijeniti, kvalitete kod njih ima i u trenerskom i igračkom kadru, a to su i pokazali u dosadašnjem dijelu. Dvanaest veličanstvenih predvođeni poglavicom Repešom i leaderom kakvog odavno nismo imali, Bojanom Bogdanovićem, sutra će, nadamo se, srušiti hrvatsko prokletstvo četvrtfinala i tako svojoj zemlji donijeti radost polufinala, a onda i borbu za medalju. Sretno Otpisani!