Gotovo je nevjerojatno u kakvom vremenu i prostoru danas živimo. Nismo sada zapravo rekli ništa novoga, ali se u proteklih tjedan dana ovaj naslov, kojeg smo prethodnog puta tek ovlaš kroz nekoliko stotina riječi obrazložili, dogodilo podosta svega i svačega što mu daje na kilometarskom razvlačenju.

Posljednjih dana hrvatska košarka je u ozbiljnoj situaciji. Nećemo to nazvati problemom, jer to problem nije, ali jest situacija oko koje se čovjek blago zamisli pa, umjesto da gleda tursku sapunicu - izgubi sat vremena razmišljajući o hrvatskoj košarci na globalnoj razini.

Neovisno o tome kako završi regularni dio ovosezonske A-1 lige, može se napisati jedna suvisla rečenica koja će ga opisati, a s kojom će se složiti predstavnici, igrači i navijači svih klubova. Sustav je zakazao.

Gledajući trenutno stanje stvari u europskoj klupskoj košarci kada se govori o sljedećoj sezoni, zapravo je nemoguće ne upotrijebiti sintagmu iz naslova.

Živimo u vremenu u kojem se svatko divi svojim majstorima. Nogomet gradi virtualne statue Lionelu Messiju bez čijeg lica na TV-ekranima prosječnom sportskom fanatiku ne može proći jedan tjedan u komadu. Košarka se divi Stephu Curryju koji je koliko sinoć sredio Oklahomu u jednoj od najboljih košarkaških utakmica koju sam osobno ispratio ove sezone.

Znaš da je otišao iz Alkara? Ma tko, Milačić? Nee! Nemoguće, pa tamo ga vole kao da je njihov, a ono 'fetivi' Purger. Mora biti neka greška u naslovu.

Cedevita je uzela Kup, opet i bez obzira na parket na kojem se igra. Logično, rekli bi, iako je lako sada generalizirati.

Minule srijede, eto prije dva dana navršilo se devet godina od posljednjeg Zadrovog osvajanja nacionalnog košarkaškog Kupa. Mnogo, posebice ako se u obzir uzme da se od te sezone nakon preseljenja na Višnjik klub okitio s tri naslova državnog prvaka.

Iako je tek prije nekoliko dana zapravo vani zahladilo, hrvatska je košarkaška sezona već u poodmakloj fazi drugog dijela njene trilogije.