Lenta vremena danas je apstraktna pojava. Samo jedna u nizu crta u bilježnici na kvadratiće. Nešto što ne znamo pravilno iščitati dok nam se sama povijest koja je crta - smije u lice.

U trenutku početka pisanja je 1.23 ujutro. Petak je, svijet čeka okršaj divova. Čekam ga i ja, vjerojatno i vi, dragi čitatelji.

Gotovo je nevjerojatno u kakvom vremenu i prostoru danas živimo. Nismo sada zapravo rekli ništa novoga, ali se u proteklih tjedan dana ovaj naslov, kojeg smo prethodnog puta tek ovlaš kroz nekoliko stotina riječi obrazložili, dogodilo podosta svega i svačega što mu daje na kilometarskom razvlačenju.

Posljednjih dana hrvatska košarka je u ozbiljnoj situaciji. Nećemo to nazvati problemom, jer to problem nije, ali jest situacija oko koje se čovjek blago zamisli pa, umjesto da gleda tursku sapunicu - izgubi sat vremena razmišljajući o hrvatskoj košarci na globalnoj razini.

Neovisno o tome kako završi regularni dio ovosezonske A-1 lige, može se napisati jedna suvisla rečenica koja će ga opisati, a s kojom će se složiti predstavnici, igrači i navijači svih klubova. Sustav je zakazao.

Gledajući trenutno stanje stvari u europskoj klupskoj košarci kada se govori o sljedećoj sezoni, zapravo je nemoguće ne upotrijebiti sintagmu iz naslova.

Živimo u vremenu u kojem se svatko divi svojim majstorima. Nogomet gradi virtualne statue Lionelu Messiju bez čijeg lica na TV-ekranima prosječnom sportskom fanatiku ne može proći jedan tjedan u komadu. Košarka se divi Stephu Curryju koji je koliko sinoć sredio Oklahomu u jednoj od najboljih košarkaških utakmica koju sam osobno ispratio ove sezone.

Znaš da je otišao iz Alkara? Ma tko, Milačić? Nee! Nemoguće, pa tamo ga vole kao da je njihov, a ono 'fetivi' Purger. Mora biti neka greška u naslovu.

Cedevita je uzela Kup, opet i bez obzira na parket na kojem se igra. Logično, rekli bi, iako je lako sada generalizirati.