Pucanj u prazno

Još jedan pucanj u prazno. U toj rečenici bi mogla stati cijela sezona najtrofejnijeg hrvatskog kluba, zagrebačke Cibone. Klub koji je nekada žario i palio danas se zadovoljava drugim mjestima. S obzirom na okolnosti, to se može okarakterizirati vrlo uspješnim.

Što se „kadroviranja“ tiče tu se može reći da je pola metaka potrošeno u prazno. U vrijeme kada je, kako je to postao običaj reći na internetu, „Hajduk već izgubio prvenstvo“ u Ciboni se obično predstavi nekoliko „igrača“. U netom završenoj sezoni Amerikanci su zauzeli poprilično puno mjesta, a ambicije su bile velike. Niti jedan nije pokazao nešto čime bi oduševio malobrojnu publiku u Draženovom domu (možda je neke naznake na trenutke davao jedino Cleveland Melvin).

U prvenstvu ništa nije bilo bolnije od poraza od Hermes Analitice, ali ipak to se nije osjetilo dugotrajno. Mijenjali su se trener/i, a Ante Nazor je posljednji u sezoni preuzeo „kormilo“. Amerikanci su redom dobivali „ispisnice“, a splitski trener je koliko-toliko konsolidirao redove. Penzioneri, stari Vukovi, očitali su lekciju Zadru u polufinalu kupa, isto kao što su napravili u polufinalu doigravanja. To je bila možda jedna od rijetkih dobrih stvari u sezoni.

U „mid-sezoni“ je silom prilika (ozljede, američke ispisnice) „isplivao“ Karlo Uljarević. Mladi razigravač je odigrao nekoliko odličnih utakmica, zaradio poziv u Skelinovu „repku“ (također silom prilika) i u zadarskoj „polu-blamaži“ pokazao da bi se na njega možda i moglo računati, barem na ovoj našoj razini košarke.

Nakon toga je polako nestajao, a posljednja bolja partija bila je protiv Cedevite na kraju regularnog dijela sezone. Logično je da će mladi igrač oscilirati, ali dojma smo da je malo podlegao pritisku pa bi se isključivo oslanjao na pick and roll igru i soliranje. Ne živi se od par utakmica. Dečko je dobio putokaz i na Ciboni je, a i njemu samome, da u sljedećoj sezoni napravi korak ili dva naprijed jer daleko je to još od velikog igrača. No, bitan će biti faktor uprava-trener i u kojoj će se mjeri ganjati „rezultat“ kojeg ionako nema (još od Šarićeve ere). Isto tako, u dosta utakmica, njegovi stariji suigrači su znali pretjerati. Često bi baš „Uljarević bio glavni krivac“ za nemoć i serijske momčadske pogreške. Promatrajući s lica mjesta (iz dvorane ili TV prijenosa) stekli smo dojam da Uljarević izlazi na klupu nakon svake greške, a jezikovu juhu dobiva od skoro svih koji imaju veze sa Cibonom. To mladom talentu ne može pomoći.

Mladi igrači trebaju dobiti priliku, malo slobode, ali i potrebno je, s njihove strane, znati se ponašati na terenu i izvan njega. Tako se postaje igrač.

ABA liga je bila promašaj uz hrpu promašenih Amerikanaca koji se nisu dugo zadržali (bolje bi bilo da su doveli jednog pravog nego četiri polovna – možda ima boljih na Njuškalu). Osim Uljarevića još je i Krešimir Ljubičić pokazao da zaslužuje više minuta sljedeće sezone. Dominirao je u Prvoj ligi da bi po završetku natjecanja dobio ponešto minuta i u prvoj momčadi. Zasigurno je bolji i brži od Geramipoora (Stanko Barać je za ovog iransko-španjolskog Britanca Usain Bolt).

U prvenstvu, u playoffu, su starci nekako izgurali Cibose do finala, posebno protiv Zadra.

Nadajmo se, kao ljubitelji hrvatskog loptanja pod obručima, da će se nekoć slavni klub dignuti i isplivati na površinu.

Bila je ovo sezona koja se u povijesti kluba neće previše pamtiti. Jedino veseli činjenica da u mlađim kategorijama ima “građevnog materijala”.

Radnici su tu, materijal je tu, ali potreban je iskusan i provjeren voditelj gradilišta.

S novim danom stigao je i novi trener kojeg zasigurno ne očekuje lagan zadatak.