S klupe: Kako djetetu objasniti da nema utakmice?

Blokada u Sloveniji. Štrajk zbog nesuglasica u vezi putnih troškova za suce. Lige mlađih kategorija stoje, već četvrti puni tjedan.

Da je štrajk isključivo zbog putnih troškova je skraćena verzija priče. Problemi su nešto dublji pa je država europskih prvaka praktički mjesec dana paralizirana. Ako bi bio problem samo u razlici između ponuđenog i traženog koeficijenta točnije 0,18€ na kilometar, odnosno koliko traži DKSS 0,32€, mislim da bi stvar bila puno prije riješena.

U prosjeku klubovi plaćaju iznimno malo za te putne troškove, gledajući na razini godišnjeg budžeta kluba. Često se dogodi da klub na loš dan plati Savezu više za kazne nego cijelu godinu za putne troškove sudaca. Međutim, nije problem samo u tome, već da u startu sudaca nedostaje. I apsurd u cijeloj priči je današnji poziv Saveza gdje pozivaju sve, pa i one s malo ili nimalo košarkaškog predznanja, da se prijave na natječaj za suđenje U13 i U15 kategorija.

Savez na jednoj i društvo na drugoj strani očito ne pronalaze zajednički jezik, pa su tako čelni ljudi Saveza odlučili riješiti problem svojom logikom, koja bi bila sasvim legitimna, ako zanemarimo činjenicu da ti isti suci koji su sada problematični, prošle sezone više mjeseci nisu bili redovito plaćeni. Čak su o svom trošku sudili i držali tu pompoznu riječ ovih dana kako im suprotna strana voli nametnuti “regularnost natjecanja”.

Vrativši se na priču o traženju “anonimaca” od strane Saveza, došla je potvrda kako je stvar iz pat pozicije prešla u krivi mat. Jer kakogod se složio s tezom da su suci samo dio cijelog sustava, oni ipak nisu nezanemarivi. Dapače, u pravilu klubovi odgajaju buduće suce (ili bi ih trebali) te isto tako i zapisničare, statističare i sve što predstavlja utakmicu.

Ali, postoji i druga strana, trenerska, koja također ima svoje pokriće u cijelom tom nezadovoljstvu. Teško ili praktički nemoguće je objasniti djeci, da ne znamo kada će započeti prvenstvo. Dok im recimo Savez i treneri nude pravovremeno sve informacije o natjecanju, rasporedu i tablici. I država koja je europski prvak, koja bi u rujnu i listopadu morala pomoći klubovima te organizirati moguće i nemoguće utakmice u svrhu promicanja sporta, upisa djece, vraćanja ljudi u dvoranu, je u štrajku. Vrlo loše odabran “tajming” za rješavanje problema koji bi trebao obuhvaćati širu sliku. Kao na primjer poticanje što većeg broja upisa novih mladih sudaca, praćenje njihovog razvoja, usavršavanje i na kraju zaštita. Treba uključiti i činjenicu da je većini početnih sudaca to jedini, nekada i prvi izvor prihoda uz školovanje.

Dragić na Twitteru / "Vratite košarku djeci da mogu slijediti svoje snove"
Dragić na Twitteru / “Vratite košarku djeci da mogu slijediti svoje snove”

To što nema utakmica, gube svi, što je jasno, i klubovi, i suci, ali najviše djeca. Klubovi koji su mogli organizirati prijateljske utakmice priuštili su djeci radost za koju svi radimo, bez obzira kako odgajali djecu o pristupu i odnosu prema sportu. Pričamo o samom adrenalinu, druženju, vožnji u klupskom autobusu, zagrijavanju i napetosti prije utakmice. Pa i kada gubite, nekada možda previše, pa i ne zaigrate, nema veze – bili ste na utakmici, i to vas čini sretnim.

Prošao sam posljednjih pet godina u ženskom klubu Maribor praktički sve. I doživio dosta puta važnost prve utakmice, straha i nervoze, pa plača koji se tijekom utakmice pretvara u suze radosti, do zaključnog pitanja: “Kad opet igramo?”.

I djeca na kraju ne trebaju prvenstva, ne trebaju lige, već utakmice. Takve gdje imamo dva zadovoljna suca, koja će stići na vrijeme, imati osjećaj i za igru i za djecu. Da će se postaviti kao važan dio događaja, pozitivan, da nisu protiv trenera, već s njima, da i oni imaju pravo pogriješiti kao i treneri, te da na kraju svi skupa želimo pomoći djeci da nešto novo nauče. I ne gledati kako ukrasti vrijeme da se stigne što prije doma.

Zato za kraj prve kolumne, nazvane S klupe, sa svog bivšeg stajališta – trenera, važno je reći da nisam iznio trenersku stranu, koja u istoj toj priči također ima temelj za štrajk. Nisu to smjernice sljedećih čitanja. Međutim za razumjeti trenere potrebno je doživjeti 50 utakmica u godini te kada shvatite kako mnogi suci dođu nespremni i da bude stvar još gora, kazne vas nezainteresiranim suđenjem ili čak suprotno, agresivnim pa i kazne tehničkom.

Trenerima koji se ljute kako imaju nezadovoljnu djecu, klub nezadovoljne sponzore, unaprijed dogovorene dvorane dodajte još sada činjenicu da suci nakon godinu ili dvije znaju zarađivati više nego oni. Da li je to pravedno ili ne, procijenite sami, ali na kraju treneri su ti koji rade u cijeloj priči apsolutno najviše, a na temu sudaca često nemaju pravo reći baš ništa.