Zadnja slamka spasa?

Posjet u predizbornu zoru nije iznenadio. Ipak je to stari lisac, “ćaćina” škola. Možda da je to odradio prije one Rumunjske u Zadru, ili prije puta u Poljsku kada smo u NBA sastavu poraženi od poljskih “paćenika”, možda bi bilo bolje. Ili možda da je na glavu stavio masku našeg Dražena ne bi li ih motivirao….tko zna?

Nikad nije gotovo – geslo je hrvatske košarkaške reprezentacije. Ne treba kriviti dečke koji danas treniraju u Varaždinu za sutrašnju utakmicu. Izbornik je bio u pravu. Ono što se moglo i htjelo odazvati – odazvalo se. Neki mladi talentirani igrači osjetit će još jednom duh reprezentacije, ako ništa vrijedno iskustvo u budućnosti. Hrvatska je žrtva sukoba “košarkaške mafije” i teško je tu bilo što učiniti. Jedino nam je nekako ostao dojam da se moglo poduzeti više. Barem su Stojko i Dino respektabilna imena u svjetskoj košarci i mogle su se pokrenuti neke inicijative koje bi eventualno rezultirale nekom promjenom.

Možda su mogli biti pokretač “okidača” promjene suludog rasporeda kvalifikacija i još luđe i iznenadne izmjene rasporeda Eurolige s druge strane – sve kako bi se napakostilo drugome. Koliko su jadni i prozirni još imaju obraza (iz FIBA-e i Eurolige) nakon navodnih sastanaka i razgovora davati izjave – prijatelji smo, pomirili smo se (zajedno smo pojeli i popili štogod). Teško je govoriti što bi bilo kad bi bilo, ali objektivni dojam jest da ime Dino Rađa ili Toni Kukoč (ili Stojko Vranković) općenito više znači u svjetskoj košarci od jednog Bertomeua (čelnog tipa Eurolige) ili koga već pa se tako možda može nešto više napraviti u budućnosti da se uvaži mišljenje čelnika iz košarkaških saveza zemalja koje su kroz povijest osvajale veliki broj medalja. Neki sastanci, inicijative, bilo što…

Žalosno je da će Hrvatska vjerojatno, kao i europski prvak Slovenija, čekati neku pozivnicu i možda tek tako izboriti prvenstvo. Ali komu to treba? I da nešto napravimo, pitanje je gdje smo za dvije,tri godine….Ionako bi gledali Bogdanovićevih 20 i Šišijevo izgaranje od želje i nikako da zapamti onu Rađinu: “Vruća srca, hladne glave.”

“POZOVIMO HRVATSKO”

Tajnik (Joke) priča o Premijer ligi kao razvojnom mehanizmu s velikim brojem mladih igrača s ozbiljnom minutažom. Sve točno, činjenice. No, pitanje je koji je konačan produkt? Gdje su iz svega toga neki novi Ukići, Planinići, Popovići (igrači koji su na vrhuncu bili odlični Euroligaši). Ti isti su igrali za ili protiv euroligaške Cibone. Rušili su Zadar na Jazinama, Maccabi u Stožicama. Igrali su u strašnoj konkurenciji. Bili su prvi u kvartu pa su otišli u veliki grad. Svaka čast svakome, ali imamo li garanciju da će jedan igrač Gorice, Zaboka ili VROS-a postati taj kalibar? Jako teško.

Kad bacimo oko na U-20 Beach Boyse koji su nas oduševili ljetos, već se možemo zapitati u kojem smjeru (neki od njih, individualno) idu ? Imaju li podršku kluba, trenera, navijača? Trpe li se njihove greške, postaju li glavni igrači u svojim ekipama? Pa gore spomenuti Euroligaši su igrajući za Split, Zadar i Cibonu “trpali” nemilice….

To je možda jedno od pitanja koje bi se morali pozabaviti prilikom analiza koje su nedavno uvedene. Kako doći do takvih igrača i kako ih proizvesti da trpe izazove moderne košarke na visokom nivou…

Teško je sve to kada u košarci nema novca. Teško se živi (jedino ako niste menadžeri s dobrom podlogom) Pohvalan je taj potez o novom sponzoru Saveza jer to je danas, barem u hrvatskoj košarci, rijetka životinja…(ako itko zna, mi znamo na portalu). Klubovi poput Cibone, Zadra i Splita moraju svoje mušice i komarce riješiti pa tek onda tražiti bolje sutra kako bi se opet pojavili na europskoj košarkaškoj karti jer to talentiranim igračima treba.

Povratak u kvalifikacije

Bolna je bila kriva i podcjenjivačka procjena da će Nizozemska i Rumunjska same pasti na početku kvalifikacija. Nismo bili ni svjesni gdje su nam igrači iz ABA lige i premijer lige (plus pokoji iz dijaspore) u tom trenutku u odnosu na konkurenciju. Sve redom role playeri gdje amerikanci troše lopte u većini klubova, a naši reprezentativci skupljaju mrvice. Kako onda očekivati pobjedu i da netko preuzme odgovornost, a izvodi ga se iz igre nakon dvije pogreške?

Isto tako je bolna činjenica da već godinama (još od Zoke Planinića, Lenija i Marka Popa iz mladih dana) ne možemo proizvesti playmakera (jedinicu, dvicu) koji može igrati obranu na elitnom europskom nivou. Bolno je kad dođeš s razvikanim NBA imenima i onda nasjedaš na finte šuta i ne možeš centralni pick iz pet napada obraniti niti dva puta. Kako to da obrana nakon prve rotacije izgleda kao prosječna obrana Treće lige Centar? Tek sada dušebrižnici vide koliko su nam značili igrači kao Ante Tomić, barem u obrani. Znala nas je tada mučiti Gruzija, a kako bi to izgledalo sada s Gruzijom?!

Unatrag nekoliko godina bili smo nezadovoljni četvrtfinalima (nije ni nogomet ni rukomet toliko četvrtfinala imao vjerojatno), a sada su nam jaki i Mađari…

Porazi su učinili Jordana najvećim, oni su mu bili lekcija. Možemo li i mi iz nečega izvući pravu pouku?

Nadajmo se da ćemo počistiti, barem najveće, viruse iz svoga dvorišta pa tek onda pritisnuti dugme RESET.