Košarkaške ikone: Maestro iz Tuzle

Današnja ikona rođena je 1954. godine. Iako je bio dvostruki pionirski prvak Jugoslavije u tenisu, o njemu se ne piše zbog vrhunskog forhenda. Od reketa je odustao zbog nepravde te nesuglasica s trenerom, a onda se posvetio onome zbog čega će vječno ostati upisan u povijesti – košarci.

Mirza Delibašić, odnosno kako su ga od milja zvali Kinđe, košarkom se počeo baviti s 14 godina. Prvi klub bila mu je Sloboda iz rodne Tuzle. Odmah je pokazao sav svoj talent. Pozvan je u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije, s kojom je na EP u Italiji 1970. osvojio zlato. Nakon toga ga je zvao beogradski Partizan, ali kako priče kruže, glavni grad Jugoslavije mu nije bio zanimljiv pa je ostao u Tuzli.

Kinđe je tada bio glavni igrač Slobode. U izravnom dvoboju i pobjedi ’72 nad jakom Bosnom ubacio je 36 poena, a onda je uslijedila selidba u Sarajevo. U Bosni je dosegao status legende, s kojom je ’78 osvojio dvostruku titulu, kup i prvenstvo. Godinu poslije osvojena je i Europa, a Kinđe je te sezone u dresu Studenata prosječno ubacivao 33 poena uz 92% uspješnosti s linije slobodnih bacanja.

Drugi naslov prvaka Jugoslavije stigao je u sezoni 1979./’80., a nakon toga je Kinđe postao prvim strancem u Real Madridu koji nije Amerikanac. Nakon samo tri godine provedene u kraljevskom klubu postao je jedan od najboljih igrača u povijesti tog kluba. S njima je osvojio svjetsko klupsko prvenstvo ’81 te španjolsko prvenstvo godinu poslije.

Zbog moždanog udara bio je prisiljen odustati od košarke. Sa samo 29 godina. Posljednji susret bio mu je onaj oproštajni, odigran između Bosne i Reala 18. rujna 1984.

Za reprezentaciju je, po mnogima, trebao debitirati već 1973. godine. Ali, tad je Mirko Novosel učinio jednu od rijetkih greški trenerske karijere otpisavši ga kao višak. Bez obzira na to, dragulj jugoslavenske i bosanskohercegovačke košarke osvojio je zlato (Moskva ’80) i srebro (Montreal ’76) na OI, zlato (Filipini ’78) i broncu (Kolumbija ’82) na SP te dva zlata (Jugoslavija ’75 i Belgija ’77), srebro (Čehoslovačka ’81) i broncu (Italija ’79) na EP.

Ta lakoća igranja košarke, košarkaška poezija ostat će u neizbrisivom sjećanju svih košarkaških ljubitelja sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dio te magije možete pogledati na videu:

Mirza je ’80 izabran za najboljeg sportaša Jugoslavije, četiri puta je bio najbolji sportaš BiH, a pet puta najbolji sportaš Sarajeva. 2000. godine izabran je za najboljeg sportaša stoljeća u BiH. 1991. godine, FIBA ga je uvrstila među 50 najvećih igrača, ’07 uvršten je u FIBA-inu Kuću slavnih, a godinu poslije i među 50 igrača koji su najviše doprinijeli Euroligi.

Uz sve to, Kinđe je imao vrlo kratku, ali i značajku trenersku karijeru. Bio je prvi trener reprezentacije Bosne i Hercegovine, s kojom je dogurao do osmog, povijesnog mjesta na EP ’93. 1995. je podnio ostavku, a kasnije radio kao direktor KK Bosne.

Iako svi govore da je bio dobričina, umjetnik van i izvan terena, vodio je boemski život koji ga vjerojatno i koštao prerane smrti. Napustio nas je 2001., s nepunih 48 godina iza sebe. Dvorana u popularnoj Skenderiji, hramu sarajevskog sporta, od tada nosi ime „Mirza Delibašić“.