Košarkaške ikone: Sex, droga…

…Bodiroga, to je ime moga Boga. Baš tako glasi stih grupe Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, koji dovoljno govori o kakvoj ikonetini je riječ. Živuća legenda u obliku Dejana Bodiroge, koja u svojim vitrinama ima sve o čemu jedan košarkaš može sanjati. Doduše, sve osim NBA titule, ali Bijeli Magic, kako su ga od milja zvali, preko oceana se nije ni uputio.

Dovoljno je napravio na Starom kontinentu, a njegova košarkaška priča veže se uz još jednu košarkašku legendu – Krešu Ćosića. A Krešo je živio košarku. Bio je fenomenalan košarkaš, odličan trener te je znao prepoznati pravog igrača. Upravo to je napravio s Bodirogom, kada ga je pored Partizana i Zvezde, davne 1989. godine doveo u Zadar.

Pod vodstvom trenera Pine Grdovića, Bodiroga je košarkaški stasao. Tamo se zadržao samo dvije godine. Rat je učinio svoje, pa je Bodiroga praktički bio prisiljen napustiti grad košarke. Iako je bio tražen diljem Europe, Krešo mu je još jednom pomogao te ga povezao s Bošom Tanjevićem koji je u tom trenutku trenirao Trst.

Već u prvoj sezoni pokazao je što može. Prosječno je ubacivao preko 21 poen u talijanskom prvenstvu, čime je svoju momčad doveo do doigravanja. Isto je ponovio i sljedeće godine, a u sezoni 1994./’95. momčad Stefanela iz Trsta seli u Milano.

Bodiroga je i tad ostao glavni kotač Tanjevićeve momčadi, koja je stigla do finala Koraćevog kupa, a u domaćem prvenstvu ispala u polufinalu od kasnijih prvaka iz Bologne, predvođenih Predragom Danilovićem. Upravo tog ljeta, 1995., Bodiroga je krenuo u pohode s reprezentacijom Jugoslavije, a kao ukupno 51. izbor, draftirali su ga Kingsi, za koje nikad nije nastupio.

Odlučio se na ostanak u Europi. Nova sezona u Milanu donijela je novo finale Koraćevog kupa, ali i novi poraz u istom. Utjeha je bilo domaće prvenstvo.

Sljedeće dvije sezone igrao je u madridskom Realu. Rad s najvećim europskim trenerom, Željkom Obradovićem, nagrađen je naslovom pobjednika Saporta kupa ’97. Osim toga nije bilo većih klupskih uspjeha. Bodiroga je proglašen MVP-jem španjolskog prvenstva u svojoj drugoj sezoni, ali naslova nije bilo.

Najveći uspon u karijeri dogodio mu se prelaskom u Panathinaikos. U prvoj sezoni u zelenom dresu okitio se naslovom grčkog prvaka, gdje je proglašen za MVP-ja. U Euroligi su razočarali, pa je na mjesto trenera doveden Obradović. Nova suradnja sa Žocom urodila je plodom – srpski duo okitio se 2000. naslovom Eurolige te grčkih prvaka. Isto su napravili i dvije godine kasnije, a Bodiroga je redovno nagrađen titulama najboljeg pojedinca.

Nakon toga se Dejo zasitio Grčke te uputio nazad u Španjolsku. Ovaj put destinacija mu je bila Barcelona. Već u prvoj sezoni u plavo-crveno dresom došao je do nove titule Eurolige te je još jednom izabran za MVP-ja završnice. Te sezone osvojio je i španjolsko prvenstvo te kup.

Sljedeća sezona bila je nešto neuspješnija. Barcelona je stigla do naslova domaćeg prvenstva, a titula MVP-ja otišla je u zlatne ruke, Bodirogine. 2005. vratio se u Italiju. Dvije sezone nosio je dres Lottomatice iz Rima, u kojem se igrački umirovio.

Osim spomenutih klupskih trofeja te isto tako spomenutih individualnih nagrada, važno je spomenuti i kako je uvršten među 50 ljudi koji su najviše doprinijeli Euroligi, član je najbolje momčadi Eurolige za desetljeće od 2001. do 2010., dvaput je proglašen najboljim sportašem Jugoslavije, a 2002. najboljim europskim košarkašem.

S reprezentacijom je napravio apsolutno sve osim olimpijskog zlata. Prvo prvenstvo na kojem je nastupao bio je Eurobasket ’95, a Jugoslavija se tad popela na tron. Godinu poslije okitili su se olimpijskim srebrom u Atlanti, nakon čega slijedi još nevjerojatniji niz. Zlato na Eurobasketu ’97, zlato na Mundobasketu ’98 na kojem je proglašen za najboljeg igrača, bronca na Eurobasketu ’99, zlato na Eurobasketu ’01 pa zlato na Mundobasketu ’02, gdje su se poigrali (posebno Bodiroga) s Amerikancima.

Bodiroga je u toj reprezentaciji uvijek bio glavni ili jedan od glavnih igrača, a od iste se oprostio 2005. Tijekom cijele karijere nije se mogla pročitati nijedna loša riječ o ovom čovjeku. Košarku je igrao glavom. Nevjerojatna inteligencija, nadopunjena visinom (205 cm) i sjajnom tehnikom omogućile su njegovim trenerima korištenje ovog genijalca na pozicijama od jedan do četiri. I na svakoj je bio podjednako dobar.

Ovaj velikan jedan je od najboljih europskih košarkaša ikad. Od onih koji se nisu uputili u NBA ligu sigurno je najveći, a košarkaški ljubitelji teško će moći uživati u nečijim potezima kao što su mogli u njegovim. Kao igrača ga više nećemo gledati, ali svakako veseli činjenica kako se upustio u trenerske vode. Od ovog ljeta moći ćemo ga gledati kako kadetima BiH dijeli svoje košarkaško znanje.

Zbog ovakvih ljudi se košarka zavoli, pa ću još samo jednom ponoviti – Seks, droga, Bodiroga!