Košarkaške ikone: Simbol lojalnosti

Drugi junak našeg serijala rođen je 1959. godine u Zaragozi. U lokalnom klubu Helios proveo je prve košarkaške korake. Tamošnjim „stručnjacima“ nije se svidio, odbacili su ga. Upravo u to vrijeme, točnije 1974., Barcelona je odlučila potpisati Herminija San Epifanija. Pokazalo se to kao jedno od najboljih poteza u povijesti katalonske momčadi. Ne zato što je Herminio bio poseban igrač, već zato što je svojim dolaskom povukao i svog brata Juana Antonija, ikonu španjolske reprezentacije i Barcelone te temu današnje priče.

Dolaskom u Barcu Epi je već nakon godinu dana stigao do reprezentacije Španjolske. Bila je to kadetska momčad, no sa samo 16 godina osjetio je što znači braniti boje svoje države. 1978. godine predvodio je juniorsku reprezentaciju do europskog srebra. Bio je najbolji strijelac turnira, a njegovih 34 poena SSSR-u u finalu ipak nisu bila dovoljna za zlato.

Prvi turnir koji je odradio sa seniorskom reprezentacijom bilo je EP ’79 u Italiji.. Protiv europske elite, sa samo 20 godina, upisivao je 17 poena u prosjeku čime je najavio vrhunsku karijeru. Tu kvalitetu potvrdio je sljedećih godina.

1983. okitio se europskim seniorskim srebrom. Iako je predvodio svoju momčad s 21 poenom, Italija je bila bolja te im „ukrala“ zlato. Predviđala se blistava budućnost za Španjolsku. Već godinu poslije, predvođeni sjajnim Epijem stigli su do nove medalje. Bila je to prva olimpijska košarkaška medalja za Španjolsku.

Epi je na tim OI bio nezaustavljiv za protivničke obrane, sve do finala gdje su uvjerljivo poraženi od Jordana i društva. Najbolji strijelac Španjolaca tu je zaustavljen na samo četiri poena. Bila je to možda i najbolja godina u karijeri za jednog od najboljih europskih krilnih igrača u povijesti. Osim srebra na OI, osvojio je i nagradu Mister Europa, koja se do 2010. dodjeljivala najboljem europskom igraču.

Za reprezentaciju je nastupao do 1995., a u preko 15 godina nošenja španjolskog dresa upisao je 239 nastupa. Bio je to rekord španjolske reprezentacije sve do ovog ljeta kad ga je prestigao Juan Carlos Navarro. Od 1979. do 1991. bilježio je dvoznamenkaste prosjeke poena tijekom svakog ljeta s reprezentacijom. Osim dva spomenuta srebra, okitio se i broncom na EP 1991., a godinu poslije imao je čast posljednji nositi olimpijsku baklju na otvaranju OI u Barceloni.

Njegova postignuća u reprezentaciji dovoljan su dokaz nevjerojatne košarkaške kvalitete, ali ni klupska karijera nije mu bila puno lošija. Za Barcu je debitirao ’77. Ubrzo je postao prvi čovjek katalonske momčadi s kojom je prekinuo dominaciju madridskog Reala.

Za prvi naslov morao je čekati samo godinu dana. 1978. okitio se Kupom Kralja, a isti trofej podigao je još devet puta. Titulu španjolskog prvaka osvojio je sedam puta, Saporta Kup dvaput, a iako je triput stigao do finala Eurolige, nije se uspio popeti na tron klupske Europe (dvaput je kobna bila Jugoplastika). 1987. proglašen je za MVP-ja FIBA svjetskog klupskog prvenstva, iako je njegova momčad poražena u finalu. Njegove nevjerojatne napadačke sposobnosti najbolje je osjetila momčad Joventuta, kojoj je „utrpao“ 54 poena, što je drugi najbolji učinak španjolskog prvenstva.

Cijelu karijeru, koju je zaključio 1995., proveo je u plavo-crvenom dresu. Ostavio je neizbrisiv trag u europskoj košarci, što posebno govore nagrade koje je pokupio tijekom i nakon karijere. 1991. uvršten je među 50 najboljih igrača Eurolige. Njegov dres s brojem 15 umirovljen je od strane Barcelone, čime je postao tek drugi igrač čije se ime nalazi na vrhu Blau Grane. 2008. uvršten je među 50 ljudi koji su najviše doprinijeli Euroligi, a 2016. u FIBA Kuću slavnih.