Na mladima svijet (ne) ostaje?

Sva koncentracija talenta i kvalitete hrvatske košarkaške budućnosti smještena je ovoga ljeta u reprezentativne selekcije različite dobi, koje iz tjedan u tjedan pratimo u akciji na svjetskim i europskim prvenstvima. Laički gledano, spominje se tu gomila igrača tko zna kojih i tko zna odakle, koji najavljuju medalje i plaču za osvojenim, recimo, osmim mjestom. Laički gledano.

No zaista, tko su ti igrači, odakle dolaze, gdje igraju i tko njih trenira? Mislav Brzoja, Ante Žižić, Henrik Širko, Ivan Jukić, Jakov Mustapić, Dorian Jelenek, Luka Pandurić, Ivan Bender, Bruno Skokna, Karlo Žganec deset su nasumce odabranih imena koje bi u svako doba noći morali znati svrstati u određene dobne kategorije reprezentativnih selekcija. Jer od njih očekujemo medalje.

Istina, s punim pravom očekujemo medalje od tih momaka jer je poznato da su oni jedni od najtalentiranijih uzrasta u svojoj europskoj i svjetskoj konkurenciji. Međutim, ne zaboravimo da njihov staž u mladim selekcijama, dakle od U16 do U20, traje samo 4-5 godina. Misli li itko u hrvatskoj košarci što će biti s ostalih 10-15 godina njihove reprezentativne karijere? Vodeći se dosadašnjom praksom hrvatskih klubova, koji bi trebali biti baze za reprezentaciju, čini se da ne misli.

Naime, na prste jedne ruke možemo nabrojati igrače koji su iz ove četiri selekcije protekle sezone zaigrali za hrvatske predstavnike u ABA ligi. Prvak Hrvatske, zagrebačka Cibona, do dvostruke krune je došla zahvaljujući Andriji Žižiću (33 godine), Davoru Kusu (34), Marinu Roziću (30), Sandru Niceviću (37) te strancima Jerelu Blassingameu (31) i DJ Strawberryju (28). Ovdje, sasvim sigurno, veliki doprinos ponajboljeg svjetskog mladog igrača Darija Šarića ne možemo ubrojati u Cibonino ulaganje u mlade igrače.

Cedevita je do 6. mjesta ABA lige došla zahvaljujući ponajprije strancima Predragu Šuputu (36), Vladi Ilievskom (33) i Braceyu Wrightu (29) te Marinu Baždariću (34) i Marku Tomasu (28). Zadar su predvodili također stranci, Romeo Travis (28) i Bariša Krasić (34) te domaći igrači Franko Kaštropil (30) i Goran Vrbanc (28). Afirmacija Ante Delaša i Marka Ramljaka pokazuje da se ipak isplati dati povjerenje mladom hrvatskom igraču.

Split, koji ima ponajviše igrača u mladim reprezentativnim selekcijama, dao je priliku tim igračima tek kada više „nije bilo važno“, a dotad su najveći teret iznijeli Nikola Vujčić (35), Srđan Subotić (33), Ivan Mimica (33), Vedran Vukušić (30) i Toni Dijan (30).

Dakle, očekujemo da mlade reprezentativne selekcije donesu medalje sa svjetskih i europskih prvenstava, a istovremeno smatramo da oni nisu sposobni iznijeti teret ABA i A1 lige. Da apsurd bude veći, plaćaju se stranci te stariji i skuplji igrači, iako svi klubovi, izuzev Cedevite, imaju financijskih problema do te mjere da opstanak dolazi u pitanje.

Partizan ima recept, ne i autorska prava

Očito je, dakle, da hrvatski klubovi ne vjeruju mladim talentiranim igračima koji donose medalje s velikih natjecanja, nego se uzdaju u to da će im iskusnija (skuplja) i strana imena donijeti uspjeh na parketu. Rezultat takvog razmišljanja su porazni rezultati u regionalnoj ABA ligi: miljama udaljen plasman na Final Four, borba za goli ostanak i gubitak jednog predstavnika, a o Euroligi ovoga trenutka ne možemo ni razmišljati.

U međuvremenu, regionalnom košarkom vlada jedan klub koji ima prokušani recept od kojega ne odustaje. Zašto i bi, kada mu on donosi rezultate. I to kakve. U posljednjih sedam godina KK Partizan je šest puta osvojio ABA ligu, nastupio je na Final Fouru Eurolige čiji je redoviti sudionik te je apsolutni vladar u srpskom prvenstvu i kupu.

Do ovih impresivnih rezultata Partizan je došao ponajprije zahvaljujući mladim košarkašima iz vlastitog pogona koji su već s 20 godina postali nositelji igre velikog kluba. Milenko Tepić, Uroš Tripković, Novica Veličković, Nikola Peković, Vladimir Lučić samo su neki od košarkaša koji su kao 20-godišnjaci osvajali trofeje za Partizan, a poslije su uspjeli osigurati egzistenciju nastupajući za velike europske i NBA klubove.

Partizan

Reflektirajući se samo na posljednju sezonu, Partizan su, u dosad možda najizjednačenijoj konkurenciji, do naslova u ABA ligi i srpskom prvenstvu doveli igrači s prosječnom starošću od 21 godine. Što se reprezentacije tiče, na širem popisu izbornika Dušana Ivkovića nalazi se polovica igrača koji igraju ili su nekad igrali u Partizanu. Koliko je igrača zaslužilo nastup u hrvatskoj reprezentaciji igrajući za hrvatske klubove?

Osim domaćih mladića, u Partizanu uvijek znaju prepoznati i mladog stranog igrača koji im je donosio trofeje, kojeg su uspjeli afirmirati i koji sada igraju važnu ulogu u europskoj košarci. Bo McCalebb, Jan Vesely, Stephane Lasme, James Gist, Nathan Jawai nakon Partizana su osvajali trofeje za Barcelonu, Panathinaikos, Sienu, a neki su zaigrali i u NBA ligi.

U čemu leži hrvatska budućnost?

Dakle, Partizan ima recept, no ne i autorska prava koja hrvatski klubovi ne bi mogli kopirati. No unatoč tome, uporno pokušavamo doći do rezultata tako da preskačemo stepenice. Klubovi stvaraju momčadi preko noći, tijekom sezone promijene nekoliko trenera, a za reprezentaciju nastupaju jedna te ista imena čije vrijeme polako prolazi. Rezultat je stagnacija, kako u rezultatskom, tako i kadrovskom smislu.

Ako kratko bacimo pogled na nogometnu i rukometnu reprezentaciju, primijetit ćemo da je u tim reprezentacijama prisutno sustavno pomlađivanje kvalitetnim mladim igračima koji nastavljaju kontinuitet dobrih rezultata svojih starijih kolega. Nogometaši su tako ove godine zasjeli na 4. mjesto Fifine ljestvice dok rukometaši konstantno osvajaju medalje na velikim natjecanjima. Košarka, nažalost, niti ima strategiju, niti rezultate.

Od 15 igrača koje je izbornik Jasmin Repeša pozvao na pripreme za EP u Sloveniji, samo je jedan iz mlade reprezentacije izravno uključen u A selekciju. To je, naravno, Dario Šarić koji značajno odskače od ostalih. Međutim, u kojem je smjeru do jučer išla njegova karijera? Igrač Zagreba na posudbi u Dubravi, u A1 ligi je ostvario odlične brojke, no u matičnom klubu dobivao je mizernu minutažu. Nakon velikog upitnika gdje i kada će nastaviti svoju karijeru, tek je prije pola godine dobio pravu priliku u Ciboni.

Sljedeći potencijalni reprezentativac u Sloveniji je sada već 23-godišnji Mario Delaš. Iako je bio izabran za najbolju četvorku U18 Europskog prvenstva i MVP Svjetskog U19 prvenstva, nije dobio pravu priliku niti u jednom hrvatskom klubu. Odlazi u Žalgiris, gdje dobiva minute na kapaljku te se i dalje traži na europskoj košarkaškoj karti. Iako je pozvan u reprezentaciju, pitanje je koliko je realno da na kraju završi u avionu za Sloveniju.

Iako je prošao sve hrvatske mlade reprezentativne selekcije, Darko Planinić je tek preko Širokog i Maccabija dobio priliku dokazati se u Hrvatskoj. Nakon poziva u A reprezentaciju, igrat će sljedeće sezone i u Ciboni. Bojan Bogdanović je karijeru započeo 2005. godine u Hercegovini, a u Cibonu je stigao preko Reala tek 2009. godine.

Prema ovim primjerima, ako uzmemo u obzir da je sljedeći najmlađi igrač na Repešinom popisu 25-godišnji Ante Delaš, doći ćemo do zaključka da Hrvatska 6-7 godina nije uspjela afirmirati niti jednog igrača iz mlađih uzrasta za A selekciju. Koliko je, prema tome, realno očekivati bilo kakav napredak i rezultat svih hrvatskih košarkaških reprezentacija?

Tko je odgovaran? Ako se vodimo onom da „Riba smrdi od glave“, onda je to svakako Hrvatski košarkaški savez koji postavlja stručni kadar u reprezentacijama. HKS je dosad uvijek sebi pripisivao zasluge za dobre rezultate mlađih uzrasta i pokušao opravdati loše rezultate A selekcije, klubova i hrvatske košarke općenito. Međutim, stvari polako izlaze na vidjelo. Sustavni rad ne postoji. Zaslužni nisu niti savez, niti sustavi natjecanja, a niti klubovi, već sve zasluge valja pripisati pojedincima poput Darija Šarića i Marija Hezonje.

Hrvatska kadetska reprezentacija prvak Europe 2010.

FOTO: Marko Metlas/FIBA Europe

Tu su, naravno, i klubovi. Koliko je zapravo kvalitetan stručni kadar koji radi s mlađim kategorijama u klubovima? Tko radi s tom djecom? Jesu li ti ljudi uistinu stručni za takav rad? Dalje, tko su treneri prvih momčadi u hrvatskim klubovima? Da li oni nemaju znanja ili hrabrosti da, poput Dušana Vujoševića, daju povjerenje mladim igračima? Tko su izbornici naših reprezentacija? Samo poznata imena ili iza njih stoji kvalitetan rad i rezultat? Tko njih postavlja i daje im veliku odgovornost da vode brigu o budućnosti hrvatske košarke?

Što će biti kada za dvije-tri godine Roko Ukić, Ante Tomić, Marko Tomas i Luka Žorić budu u poznim igračkim godinama? Gdje će tada biti Dominik Mavra, Filip Bundović, Domagoj Bošnjak, Antun Hrkač i njihovi gore nabrojani suigrači? Hoće li oni tada biti na visokom igračkom nivou i spremni preuzeti glavnu ulogu u reprezentaciji? Postoji li strategija razvoja hrvatske košarke?

Mnogo je tu postavljenih pitanja koja se moraju hitno početi rješavati jer bez vizije i strategije ne može se ostvariti ni kontinuitet velikih rezultata. Hrvatska svake godine mora afirmirati jednog nasljednika Dariju Šariću i Mariju Hezonji. Sasvim sigurno takvi postoje u velikom hrvatskom košarkaškom bazenu. Na mladima svijet ostaje. To je činjenica. Činjenica koja, pak, ne vrijedi u hrvatskoj košarci.