“250 stepenica”- Najljepše ispričana priča o stvaranju povijesti

Godina je 1987. Dvanaestorica odabranih nalaze se pred avanturom života koja je ravna najboljim filmskim pričama. Izazov pred tim mladićima je Svjetsko prvenstvo do 19 godina koje se održava u Bormiju na sjeveru Italije. Izuzetno talentirana generacija 1967/68/69 godišta pod vodstvom legendarnog Svetislava Pešića svoje putovanje započinje na mitskoj “Staroj Planini” koja se nalazi na granici Srbije i Bugarske. Odvojeni u potpunosti od civilizacije mladići su predani mukotrpnom radu od najranije zore pa do večeri jer zapravo ništa drugo osim treninga nije bilo dostupno. “Slobodno vrijeme” su provodili gledajući kazete NBA lige, ponajviše finala između Lakersa i Celticsa.

Nakon prve faze uslijedio je put u Pirot na jugoistok Srbije gdje su u jednoj od najstarijih dvorana s ovih prostora mladi reprezentativci bivše Jugoslavije uvježbavali taktički dio igre. Pošto su na proteklom odredištu viđali samo jedni druge i svoje trenere ovdje su imali dodir s drugim ljudima, a tu se ubraja i legendarni posjet kazalištu. Posljednje je odredište bila planina Igman u centralnoj BiH gdje su se održavale posljednje kondicijske pripreme za sami turnir. Upravo su opasne stepenice na toj planini bile završni ispit ove generacije pred odlazak u Italiju. Njihov točan broj nije znao nitko od igrača, no izbrojeno je njih 250. Izuzetno dugačke i strme stepenice dovele su igrače do krajnje granice pulsa koju čovjek može podnijeti pošto im je zadan zadatak da ih se mora proći tri puta. Prvi puta imali su pravo na dvije stanke, drugi na jednu, a treći su put do “raja” trebali proći bez stanke tako da je Toni Kukoč pao u naručje doktoru potpuno iznemogao i nije se micao tako da su se prepali da je čak i preminuo od velikog napora. Ipak, posljednji je ispit bio položen i po Pešićevim riječima tek su nakon tog ispita mogli ići ka cilju, a bio je samo jedan – postati svjetski prvak.

Pred samo prvenstvo velike su vremenske nepogode pogodile pokrajinu Lombardiju i cijelo je natjecanje došlo pod veliki upitnik. Cjelokupan rad, odricanja i utrošeno vrijeme činili su se potrošenim, no ipak pravda je bila tu i sve je bilo spremno za smotru najboljih mladih reprezentacija svijeta. U grupnoj fazi redom su pometene momčadi Kine, Nigerije, Australije, SAD-a i Puerto Rica. U utakmici protiv budućih NBA zvijezda Toni Kukoč je imao nestvarnih 11/12 za tri poena. Polufinale je donijelo ispit protiv Njemačke koji je olako položen. U finalu su Amerikanci imali prednost na poluvremenu i to je bilo prvi puta nakon tri godine da ova momčad gubi nakon polovice igre. Tada je Svetislav Pešić oštrim metodama dao do znanja ekipi kakav je ulog u pitanju te da nisu ništa napravili ako izgube ovo finale. Kako su Amerikanci fokus postavili na Kukoča tako su Pešićevi izabranici spustili igru na RađuDivca koji su devastirali američke centre, a takav centarski tandem zaista više nikada viđen nije. “Pokal” je otišao u ruke dvanaestorici odabranih te je ispričana nevjerojatna priča.

Sva ljepota ove priče je u putovanju koje su prešli, a ne u samom cilju. Jer na tom putovanju nije bilo važno odakle je tko, niti je bilo važno kakve je tko vjeroispovijesti. Ti su momci bili i ostali braća po košarci, igri koja je svih spojila u jedno. Svi oni kada se sjete Jugoslavije sjete se te nezaboravne avanture koja je zauvijek ostala među njima, jer na kraju su jedino ljudi bitni kako kaže Dino Rađa.

Dokumentarac nazvan “250 stepenica” izuzetno je emotivan te je u njemu satkana sva draž košarke u njenoj najdubljoj srži. Prikazano je stvaranje generacije koja je bila uzrok zašto su Amerikanci počeli slati svoje najveće zvijezde na natjecanja. Svetislav Pešić je poslao pokal svim igračima i u njemu ostavio poruku: “Ispričajte našu priču.” I zaista su je ispričali, na najljepši mogući način. Njih dvanaestorica: Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, Aleksandar Đorđević, Miroslav Pecarski, Samir Avdić, Zoran Kalpić, Radenko Dobraš, Luka Pavićević, Nebojša Ilić, Slaviša Koprivica, Teoman Alibegović. 

Priču o putovanju u otvorenim stočnim vagonima vlaka, spavanju u planinarskom domu i trčanju uz opasne stepenice pogledajte u sjajnom dokumentarcu koji se nedavno prikazivao na sportskim kabelskim televizijama u regiji. Bilo je to vrijeme kada uvjeti nisu bili ni približno dobri kao danas, no košarka trenutno na ovim prostorima nije ni približno dobra kao tada. Ozbiljan rad, sjajna atmosfera s puno zabave, smijeha, zajedništva, snage i uspjeha bili su odlike zašto je avantura iz godine 1987. ostala zapamćena kao zlatna generacije košarke ne samo ovih prostora, već i čitave Europe.

Pogledajte u čemu je zapravo bit najljepše igre na svijetu!