“Ugasite TV, ne slušajte matore i budite bolja generacija od naše”

Tijekom prošlog dana mogli ste naići na video koji se munjevito proširio regionalnim portalima, a radi se o slavlju Hrvatica i Srpkinja u Mađarskom Šopronu. Susjedna se reprezentacija pobjedom protiv Francuske plasirala u finale Europskog prvenstva do 18 godina, a naše su ih košarkašice dočekale ispred hotela te započele zajedničko slavlje pjesmom Colonije, “Svijet voli pobjednike”. Još jednom smo mogli svjedočiti kako sport stvara prijateljstva, baš poput zagrljaja hrvatskog i srpskog vaterpolo izbornika prošlog mjeseca.

Događaji su to, odnosno geste, koje su me podsjetile na prošlogodišnje iskustvo i tekst koji sam napisao za jedan lokalni portal. Sada ga želim podijeliti i ovdje, s vama, čitateljima Crošarke.

“I came to play”

Priča počinje na Fruškoj gori gdje se već 10 godina održava “I came to play” besplatni košarkaški kamp na kojemu sudjelujem od 2015. godine. Djeca dolaze iz svih krajeva bivše Jugoslavije, a fokus kampa nije samo na košarci. Priča se o toleranciji, međuljudskim odnosima, obrazovanju, pomaganju i slično. Tamo se ne stvaraju samo sportaši, stvaraju se prije svega ljudi. Da ne bi bilo zabune, organizacija je odlična i vrlo dobro se radi s djecom. U 10 godina kroz kamp je prošao niz reprezentativaca, reprezentativki, profesionalnih igrača i trenera. Trenira se dva puta dnevno, a tijekom dana održavaju se i razna predavanja i radionice. Dolaze gosti poput Marice Gajić, reprezentativke Bosne i Hercegovine koja je draftirana u WNBA, Dušana Domovića Buluta, najboljeg igrača na svijetu u tri na tri košarci te mnogi drugi od kojih djeca upijaju znanje i motivaciju.

Sva ta košarka zapravo nije bitna, barem ne za ovu priču.

Prošle godine sam se na kamp uputio 48 sati nakon Dana zahvalnosti, dana kada su dežurne ustaše i četnici palili zastave jednih i drugih, međusobno si prijetili i sijali mržnju. Vječiti sukobi. Na majci sam i te godine vidio nezadovoljstvo mog odlaska u Srbiju jer kako kaže “odnosi s njima su napeti” te me molila da ne idem. Nije shvaćala moju veliku želju odlaska tamo, nije razumjela zašto mi je to toliko potrebno. A bilo je. Ne samo zbog košarke, nego zbog poznanstva od godine prije, zbog ljudi koje danas mogu zvati prijateljima i onima koji će to tek postati.

Prvih nekoliko dana nakon što stotinjak klinaca raznih nacionalnosti dođu na kamp atmosfera je napeta. Ne poznaju se stoga se i ne druže međusobno nego se drže svojih manjih skupina. Treninzi su također “čudni”, tihi, kao da postoji neki strah da ne razočaraju jedni druge svojim greškama u igri. Nema povjerenja. To sve traje do prvog kondicijskog treninga kada se odjednom svi međusobno bodre. Traže jedni od drugih još jednu seriju, još jedan sklek. Na kraju dana jedni druge nose u sobe. Druženje se nastavlja, karta se, upoznava, smije. I odjednom više nema stranaca, više nema Srba, Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca i drugih, ali ima prijatelja.

Krenimo naprijed, vrijeme je

Svjestan je toga i Kyle Scott, američki veleposlanik čija ambasada financira kamp:

“Za djecu je to prije svega kamp sporta, ali i kamp razumijevanja. Sudionici su djeca iz cijele regije, dolaze iz svih krajeva bivše Jugoslavije, često iz sredina gdje su bili konflikti u prošlosti. To je jedinstvena prilika da upoznaju jedni druge, vršnjake koji imaju iste interese i da vide da su svi isti. Sport povezuje ljude, a to je vrlo važno za ovu regiju.”

Mržnja koja nam je usijana od strane prošlih generacija odjednom u mahu nestaje. Samo zato što smo pokušali i dopustili si upoznati nekoga. Na kraju dana, nismo toliko različiti. Zar nije već vrijeme da završimo eru neprijateljstva i međusobnih sukoba? Zar nije vrijeme učiti prijateljstvu i dobroti?

FIBA

Vratimo se nakratko na priču hrvatskih i srpskih košarkašica. Na njihovoj međusobnoj utakmici U18 Europskog prvenstva, koju je Srbija pobijedila 82:66, netko je s tribina na kojima su bili Hrvati vikao “Oluja, oluja”, aludirajući na događaj iz 1995. godine kada nijedna od ovih košarkašica nije bila još rođena. Tjedan dana kasnije Srpkinje ostvaruju pobjedu protiv Francuske u polufinalu, a naše ih košarkašice dočekuju u hotelu gdje zajedno slave. Tu nije stalo lijepim gestama. U finalu prvenstva između Srbije i Belgije na tribinama se mogla vidjeti djevojka na priloženoj slici. Nosi Hrvatsku majicu, a na licu joj piše Srbija na engleskom jeziku kao još jedan čin bodrenja susjednih košarkašica. Pokazale su i “navijačima” s početka odlomka, ali i svima drugima koji se i dalje mrze da su bolje od toga. Njima svaka čast na zrelosti, a drugima preostaje da se ugledaju na njih i druge primjere poput vaterpolo izbornika ili pak “I came to play” kampa gdje se stvaraju prijateljstva i gdje su svi jednaki.

Mladi, ne dopuštajte da vam drugi truju um zbog svojih grešaka, mislite za sebe, planirajte, stvarajte. Krenite naprijed, vrijeme je. Jer kako je rekla teta kuharica u usputnom razgovoru na kampu koji me i potaknuo na ovaj tekst: „Ugasite TV, ne slušajte matore, družite se i stvarajte prijateljstva. Budite bolja generacija od naše“.