Ono što se donedavno još uvijek smatralo pomalo nemogućom misijom, danas je ipak dobilo svoju službenu potvrdu. Božidar Maljković novi je trener košarkaškog kluba Cedevita, kojem će ovo biti drugi mandat na čelu nekog hrvatskog kluba, nakon trofejne berbe s ondašnjom Jugoplastikom krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Službeno predstavljanje pred sedmom silom 60-godišnji Maljković trebao bi imati 15.7., a iako još uvijek nisu poznati detalji ugovora, predsjednik Cedevite Mladen Veber nije krio zadovoljstvo obavljenim poslom: “Mi smo najavili da u novoj sezoni želimo napraviti iskorak i sa igračke i sa stručne strane. Sve se malo i odužilo isključivo zbog razloga jer smo htjeli napraviti najbolje za klub. Dogovorili smo uglednog, stručnog, iskusnog trenera koji je vodio velike momčadi, stvarao velike momčadi i igrače. Trenera koji ima veliki broj trofeja iza sebe i zbog toga sam iznimno zadovoljan. Sada je pred nama slaganje momčadi kao i iščekivanje ždrijeba Eurolige. Nadam se da će i to proći uz naše zadovoljstvo.”
Cedevita je napokon obznanila ime svojeg novog trenera. Priča s “privođenjem” trofejnog srpskog stratega u redove “crvenih“, međutim, imala je većinu prefiksa od kojih niti jedan nije nosio pečat “sigurna oklada“. Broj Anzulovićevih nasljednika doslovce je rastao iz dana u dan, pa su se tako kao ozbiljni kandidati spominjali Aleksandar Džikić i Svetislav Pešić, no na kraju je sve ostalo kao mrtvo slovo na papiru i kilometrima udaljenim od bilo kakve ozbiljne ideje, a kamoli realizacije. Na kraju je izbor spao na dva imena – Aleksandra Petrovića, koji je s Cedevitom već imao poprilično uspješan mandat, te 60-godišnjeg Maljkovića, koji je na kraju, unatoč početnom neslaganju oko visine godišnjih primanja, na kraju i dobio posao.
Otkazom Draženu Anzuloviću čelnici “vitamina” jasno su poručili u kojem će se daljnjem smjeru razvijati klub. I dok će većina hrvatskih klupskih čelnika zadovoljno kimati čak i na spomen finala A2-lige Zapad, alfa i omega Cedevite – Emil Tedeschi – još uvijek ne spada u tu kategoriju. Koeficijent da će mu se mentalni sklop promijeniti u bližoj budućnosti? Vrlo, vrlo visok. Još uvijek dovoljno visok.
I kada se Zula na kraju prošle sezone kući vratio s utješnim nagradama, kako u finalu ABA lige, tako i u hrvatskom prvenstvu, povratka više nije bilo. Rastanak u rukavicama samo je dodatno pojačao neugodni okus neuspješne sezone. Nitko nije rekao neugodnu istinu. Na kraju nije ni trebao. Zaključak se nametnuo sam po sebi – Anzulović je dobar trener, ali ne za Cedevitu. Pogotovo ovakvu Cedevitu. Kad se sve zbroji i oduzme, “crveni” trebaju klasu na klupi, a Zula to danas jednostavno – nije.
Što donosi dolazak Maljkovića na klupu Cedevite? Znanje nikad nije bilo sporno. Četiri naslova europskog prvaka i prvenstvene “kante” u većini klubova koje je trenirao, dovoljno govore u prilog ovoj tezi. Mali problem koji narušava ovu idilu? Maljković je većinu uspjeha ostvario u “krivom” stoljeću. U posljednjih 16 godina srpski trener osvojio je tek dva naslova (2001. Kup Koraća s Unicajom i 2005. prvak Španjolske s Real Madridom). Čak i s ogromnim kreditom iz devedesetih, opći dojam je da su Maljkovića u ovom desetljeću pomalo nagrizli novi trenerski i taktički trendovi. Ne baš blistavi rezultati s reprezentacijom Slovenije i ruskim Lokomotiv Kubanom u prošloj sezoni, također nisu revitalizirali karijeru ovog još uvijek izvanserijskog košarkaškog stručnjaka. Unatoč trofejnoj suši u posljednje vrijeme, Maljkovićevo ime još uvijek ima ogromnu težinu u košarkaškoj Europi. Znanje i trenerski autoritet nikada nisu bili sporni. Ali od upitnika i neugodnih pitanja čak ni Maljković u početku neće moći pobjeći. Jedno od vjerojatnijih upita većine Cedevitinih simpatizera u ovom trenutku bit će poprilično jasno i nedvosmisleno: “Kojeg Maljkovića smo mi izvukli iz šešira?”
Emil Tedeschi je maksimalno odriješio kasu. Cedevita sljedeću sezonu želi barem jedan trofej i što bolji rezultat u Euroligi. Zadatak, pogotovo u Europi, neće biti nimalo lagan. “Crveni” tek trebaju stvoriti ugled među košarkaškom elitom, a dolazak Maljkovića definitivno spada u početak dokazivanja među “velikim dečkima”. Novac nikada nije bio problem, ambicioznost uprave također. Maljković će dobiti neograničene ovlasti u slaganju momčadi, u kojoj, nažalost, neće biti previše mjesta za prošlogodišnje juniorske prvake Hrvatske. Junaković, Lebo i ostatak trofejne Cedevitine generacije tako će najvjerojatnije morati na kaljenje u druge klubove, ali nitko realan nije ni očekivao da će ambicije Zagrepčana ležati na plećima golobradih mladića koji nisu ni zagazili u seniorsku košarku.
Neka druga vremena i neki drugi običaji. Zna to i Božidar Maljković. Unatoč tome što je Europu pokorio upravo s klincima koji su žilet vidjeli u trgovini ili na licu svojih očeva. Generacija Kukoča, Rađe i prijatelja još uvijek spada u kategoriju “mitska”. Definitivno neka druga vremena. U Cedeviti se nadaju sličnoj priči. Ili barem djeliću te magije s početka devedesetih. Pitanje, ono ključno pitanje ostaje – ima li u Boži još uvijek dovoljno vatre? Znanje ionako nikad nije bilo upitno.