Barbara Perić. Lea Miletić. Hristina Marjanović. Ivana Blažević. Martina Buretić. Josipa Zovko. Monika Tomljenović. Lea Lazarić. Dina Šesnić. Ivana Šerić. Anamari Romih. Ivana Šimunović.
Ova vam imena i prezimena možda ne znače ništa. Možda ćete prozreti sve vrijeme koje ste do sada uložili u čitanje ovog teksta. Reći ćete da je napisana reklama za dvanaest djevojaka koje se žele medijski probiti samo zato jer su bolje, jače i čvršće od zagrebačkog Medveščaka, ali to jednostavno rezultatski ove sezone ne mogu dokazati. Možda ćete obezvrijediti i autora koji se, kako velite, iz petnih žila trudi pustiti glas košarci sa sjevernog hrvatskog primorja, i to na uštrb svim velebnim dosezima raznoraznih regija u nadnacionalnim okvirima. Ali, autor smatra da je baš ova tema (opet) zaslužila okupirati njegove misli. Pa i pored toga što je Mega dobila Budućnost usred Podgorice, a onda i Cedevita imala stvoreni šah-mat protiv Crvene zvezde.
Ovotjednu kolumnu opet su zaslužile upravo one. Istinske princeze sporta kao vrhunaravne društvene discipline, heroine koje se i unatoč svim nedaćama ne predaju. Rade, treniraju, odriču se i, što je najvažnije – vjeruju. Nažalost, vjeruju krivim ljudima, ali vjeruju. Nepatvoreno, djevojački, mlado i naivno – vjeruju.
Već sam pisao o slučaju “ŽKK Kvarner”. Vjerujte, ne bih opet, da jednostavno ne moram. Ali, moralna je obveza ona najvažnija. Vjerojatno, u noći s petka na subotu, dok će mnogi i čitati ovaj tekst ne bih mogao zaspati da se u nekoliko desetaka redova ne dotaknem, najblaže rečeno – najveće sramote u bližoj povijesti, što se hrvatske košarke tiče. Netko to mora reći.
Rujan, listopad, studeni, prosinac, siječanj, veljača.
Zamislite se, a to barem danas u ovakvoj državi nije teško, da radite u nekoj tvornici, na primjer cipela. Proizvodite druge najbolje cipele u državi i četvrte najbolje na području bivše Jugoslavije. Svi vas uokolo hvale, svi nose baš vaše cipele jer su i najjeftinije, najzad – uložili ste najmanje sredstava u njihovu izradu. Uložili ste toliko malo, i novca i svih ostalih resursa, a dobili razmjerno najviše. Predstavljate silu na tržištu jugoistočne Europe, svi vas se boje, a najveći strah ste zapravo sami sebi, i to zato jer vas ne cijeni vaš nadređeni. Netko tko bi trebao nagraditi izniman uspjeh.
Ovi mjeseci koje sam nabrojao prošli su bez da su košarkašice Kvarnera dobile svoje zaslužene honorare. Oni možda nisu u rangu standarda WNBA lige, možda prosječno primanje riječke košarkašice nije ni stoti dio plaće ispodprosječne izlazne juniorke u američkog nacionalnoj selekciji, ali – novca svejedno nema. A zašto? Zato jer ga uprava ne isplaćuje. Neda joj se. Tako joj se hoće. Izlazna financijska slavina je zatvorena, igračice igraju za – kikiriki. Ni hvala im nisu rekli ti ljudi. Nisu, jer ih na utakmicama ili, ne daj Bože treninzima niti nema. Igračice koje su u klub došle ove jeseni još nisu dobile niti kune, a predsjednicu čije prezime u ovoj kolumni nije vrijedno spominjati, vidjele su samo na fotografijama.
Međutim, kako već po ustaljenom režimu onih benevolentnih TV-reklama ide: Ali, to nije sve! Igračice Kvarnera u siječnju su, srećom samo privremeno, ostale i bez svog trenera. Upravi kluba, istim onim ljudima koji igračicama duguju (zasad) šest honorara smetalo je što gospodin Damir Rajković javno govori protiv te iste uprave. Opet se zakratko vraćamo na primjer vaše tvornice cipela u kojoj vas gazda ne plaća. Biste li pred predstavnicima medija o tom čovjeku govorili afirmativno? Možda, ako ste psihijatrijski slučaj ili ako vas kamere uhvate u trenutku kada vam jednostavno – nije dobro u glavi. Ili ako je TV-prilog sniman u Sjevernoj Koreji…
U suprotnom, potražili biste pravnu zaštitu, sindikalno se udružili, ako već niste ili pozvali odvjetnika pa s njim pokušali stvar riješiti na pravnoj osnovi. I bili biste sretni. Jer košarkašice Kvarnera, barem zasad, nemaju to pravo. Iako su petnaestog dana siječnja Hrvatskom košarkaškom savezu podnijele zahtjeve za raskid ugovora s klubom, do danas im na iste nije odgovoreno. Ni pozitivno, ni negativno. Kao da ne postoje, kao da se vrhuške HKS-a ne tiče, ponovit ćemo i podebljati – najveća sramota u povijesti hrvatske ženske košarke!!!
Ali, niti to još nije sve, kaže imaginarni Joško Lokas s robotskom rukom u toj istoj TV-reklami. Igračice u siječnju, a nakon prisilnog odlaska trenera Rajkovića ne putuju u Pulu na susret A-1 lige. Time zarađuju svojevrsnu opomenu pred isključenje, što se natjecanja tiče. Druga neodigrana utakmica znači izbacivanje u najniži rang i najmanje godinu dana bez prvoligaškog statusa. Umjesto utakmice u Puli, igračice se solidariziraju sa stručnim stožerom i tada smijenjenim trenerom Rajkovićem pa odlaze popratiti utakmicu košarkaša Škrljeva uz prethodno fotografiranje na riječkom Korzu. Baš smo tu fotografiju autora Zlatka Horvata, uvaženog kolege iz riječkog Novog lista objavili u posljednjoj kolumni posvećenoj ovome slučaju.
Rajković se već za nekoliko dana, nakon neuspješnog instaliranja dotičnog Vladimira Englmana kojem su sve igračice unitarno pokazale crveni karton i prije negoli je nogom stupio na parket, vraća na posao. Postiže se kvazi-dogovor na relaciji Grad Rijeka – ŽKK Kvarner od kojeg je na današnji dan ostala tek blijeda uspomena u nekom davno zgužvanom foto-albumu. Obećane plaće igračicama nisu ispunjene, klub i dalje nema omladinskog pogona, a uprava kluba i dalje glumi “Engleze”.
Dva mjeseca kasnije – dolaze kazne. Stegovno povjerenstvo kluba sastaje se proteklog petka, 11, ožujka, u vrijeme dok su igračice Kvarnera zajedno sa stručnim stožerom bile na završnom turniru Regionalne lige u Podgorici. Određuju se sljedeće novčane kazne: kapetanica ekipe Barbara Perić kažnjava se novčanom kaznom od 83.000 kuna. Dina Šesnić kažnjava se svotom od 28.000 kuna. Ivana Blažević dužna je klubu uplatiti 26.200 kuna. Igračka sloboda Lee Miletić, jedine hrvatske košarkaške reprezentativke iz redova Kvarnera stoji 25.500 kuna. Ivana Šerić kažnjava se svotom od 26.2000 kuna, a za kraj, Josipi Zovko namijenili su kaznu od 18.000 kuna. Sve zajedno, šest je igračica klubu dužno uplatiti 206.900 kuna!
Zašto? Mnogo je razloga Stegovno povjerenstvo kluba našlo po tom pitanju. Igračice su od strane kluba kažnjene zbog remećenja njegova ugleda, objavljivanja na štetu kluba na društvenim mrežama, neodigravanja utakmice u Puli, tihog štrajka… Zaboravilo je Stegovno povjerenstvo da igračice ne zarađuju od kluba, niti od njega ove sezone ostvaruju prihode po bilo kojoj osnovi. Kao što kaže pokojni Arsen Dedić u Kući pored mora – ničeg nema…
I unatoč svemu, dragi čitatelji – sport je opet odnio pobjedu. Igračice Kvarnera jednako se s profesionalne strane spram svojih obveza pojavljuju na zakazanim terminima treninga, i dalje igraju utakmice i dišu kao jedno tijelo. Nakon kupa Ružice Meglaj – Rimac (2 mjesto) i završnice Regionalne lige (4. mjesto) ostvareni su najveći rezultatski uspjesi ženske košarke u povijesti grada Rijeke. Igračice materijalno nisu profitirale, ali entuzijazam glede sporta nije splasnuo. Subotnja utakmica 15. kola A-1 lige protiv dubrovačke Raguse se igra, a kasnije…
Za kasnije, ne znamo… Jer sve stoji na centralnoj kući hrvatske košarke i njenim neutralnom odlukama. Dvanaest heroina riječkog sporta već dovoljno trpi. Dvije zadnjespomenute djevojke plaču. Najmlađe su, žele igrati i nastaviti s košarkaškim razvitkom, a klub im ne želi dati ispisnice s kojima mogu otići dalje. Jer, ŽKK Kvarner ipak nije početak i kraj. Samo da još troje pravih ljudi to shvati…
Kada se spomene ŽKK Kvarner, prestaje priča o sportu kao plemenitoj životnoj vještini. Prestaje se govoriti o viteštvu, poštenoj borbi, sreći mladih djevojaka koje se možda jednostavno žele maknuti s ulice. Počinje priča o znojem natopljenim dresovima, o medaljama oko vrata i svim pohvalama od najvećih regionalnih klubova. Ali tko to cijeni s vrha? Nažalost…
Za kraj, zapamtite imena ovih dvanaest ljudskih veličina. Ponovit ćemo ih još jednom. Barbara Perić. Lea Miletić. Hristina Marjanović. Ivana Blažević. Martina Buretić. Josipa Zovko. Monika Tomljenović. Lea Lazarić. Dina Šesnić. Ivana Šerić. Anamari Romih. Ivana Šimunović.
Dvanaest sportskih veličina, bez lažnog pretjerivanja. Koju god da dovedete sljedeće sezone, donijet će vam titulu prvakinja.