San svakog košarkaša je otići u Ameriku, u zemlju koja je dala najveću ligu svijeta, NBA. Taj pothvat uspio je prije četiri godine mladoj košarkašici iz Žednoga, dvadesetrogodišnjoj Anamariji Škaro.
Za sami početak, ukratko nam se predstavi i reci gdje si započela svoje prve košarkaške korake?
Zovem se Anamaria Škaro, imam 23 godine i dolazim iz Žednoga, malog mjesta pokraj Trogira. Košarku sam počela trenirati s devet godina u ŽKK Trogir-Okrug u maloj dvorani koja se koristila za župni vjeronauk.
Tijekom tvog djetinjstva, gdje svatko od nas ima uzora, reci nam tko je bio tvoj?
Moj uzor bio je Dražen Petrović. Iako je on bio prije mog vremena, dao je svima nama primjer kako upornost i rad vode do konačnog cilja.
Igrač kojeg trenutno favoriziraš?
Trenutno mi je najdraži igrač Draymond Green zbog njegove borbenosti i energije koju daje ekipi.
Kako i gdje je započela tvoja američka priča?
Moj san je bio igrati košarku u Americi što se ostvarilo prije četiri godine kad sam otišla u saveznu državu Maryland, u kojoj sam dvije godine nastupala za Garrett College, koji se natjecao u junior college ligi. U Hrvatskoj sam uvijek igrala beka te je trener, zbog manjka igrača, tražio da igram na pozicijama 3, 4 i 5. Nikad nisam igrala leđima prema košu tako da mi je to bilo nešto novo na čemu sam morala dosta raditi. Zapravo, veliki izazov za mene.
Tko je utjecao u Americi na tebe kao igračicu?
Na mene je dosta utjecao moj trener Bogie Bogguess koji mi je dosta pomogao s individualnim treninzima svaki dan. Postala sam tako dominantna ispod koša. Rezultat rada bio je šut za tri poena doveden na 37% iz igre, te nakon dvije sezone u kojima sam u prosjeku ostvarivala double-double učinak, dobila nagradu za NJCAA ALL-American igrača. Nakon toga dobila sam nekoliko ponuda za NCAA prvu diviziju te sam, kao svoje novo odredište, odabrala Stony Brook University u New Yorku, gdje sam provela posljednje dvije godine.
Što si studirala u Americi i kako si uspijevala uskladiti obaveze prema sveučilištu i košarci?
Završila sam smjer koji se zove Technological systems Management gdje sam se specijalizirala za informacijske sustave. Život sportaša-studenta zna biti jako težak bez prave organizacije jer imamo dosta obaveza. Svaka ekipa ima tzv. „academic advisors“ koji pomažu organizirati raspored učenja i repeticija jer propušta dosta predavanja zbog putovanja na utakmice. U sezoni imamo 30 utakmica te na njih putujemo dan ranije. Prošle godine smo imali utakmicu na sjeveru, u Saveznoj državi Maine gdje smo zapeli četiri dana u snježnoj oluji te smo propustili nastavu.
Kako je onda izgledao tvoj tipičan dan?
Moj tipičan dan bi izgledao ovako: ustajanje u 8h, dolazak na trening sat vremena ranije radi terapije i same pripreme za trening, koji traje od 10 do 13h, nakon toga slijedi teretana u trajanju od sat vremena. Zatim idem na predavanja, poslije kojih me čekaju organizirane repeticije ili pak učenje u sportskom kompleksu gdje smo se morali javiti advisorima da smo stigli i da nam potpišu papir da smo učili.
Je li ti boravak u Americi pomogao u izgradnji tebe kao osobe?
Da, jako. Dosta sam se osamostalila jer tri godine u komadu nisam dolazila kući zbog ljetnih treninga. U Americi ne postoji slobodan dan. Jednom sam imala upalu pluća i morala sam doći na trening sve dok nisam ostala bez zraka u sred treninga te su me odveli u doktora. Trenira se do iznemoglosti, pogotovo ljeti ili u predsezoni.
Vratila si se kući. Kao sljedeće odredište spominjala se Francuska. Što se dogodilo? Gdje sada igraš?
Ove sezone trebala sam igrati u Francuskoj ali sam se vratila, jer sam u ožujku operirala rame tako da u startu nisam bila 100% spremna za ulogu šutera, što su oni očekivali od mene. Vratila sam se prije dva tjedna te ću nastupati za ŽKK Split. Ekipa i treneri su odlični. Radi se punom parom. Ekipa je dosta mlada, tako da još trebamo posložiti neke stvari.
Nedavno si sa Splitom nastupala na turniru u Puli. Kako je prošlo?
Nismo trijumfirali, ali smatram da smo igrali borbeno te da nam je turnir bio dobar pokazatelj na neke detalje na kojima moramo još poraditi da bi potpuno bili spremni za nadolazeću sezonu.
I za kraj, koja je tvoja poruka za sve igrače i igračice?
Moja poruka im je da ne odustaju od svojih snova te da svaki dan daju svoj maksimum jer jedino se s teškim radom i upornosti ti snovi mogu ostvariti.