Andro Knego rodio se u Dubrovniku 21. listopada 1956. godine. Košarkašku karijeru započeo je sedamdesetih godina u rodnome kraju, a ostao je zapamćen kao najbolji košarkaš podrijetlom s dubrovačkog područja i jedan od boljih igrača u povijesti Cibone.
Prvu pravu priliku dobio je 1976. kada je pozvan u jugoslavensku reprezentaciju koja je izborila nastup na Olimpijskim igrama u Montrealu. Pod palicom Mirka Novosela, Jugoslavija je dobila tešku skupinu. Prošli su je zahvaljujući pobjedi 88:87 protiv Italije. U polufinalu su svladali Sovjetski Savez, a u finalu su od njih bili bolji Amerikanci. Knegi je to prva osvojena medalja.
Nakon Olimpijskih igara, Knegu su prepoznali u Ciboni i ponudili mu ugovor. On je prihvatio, a u Slobodnoj Dalmaciji pisalo je sljedeće: „U Dubrovniku se, zbog ranijeg odlaska u Cibonu Adnana Bečića i Andra Knege, nije sačekala “strašna” petorka, koju su činili još Marković, Jejina i Cukrov.“ Bečić i Knego su, istina, s Cibonom napravili odličan posao, ali o tome nešto kasnije.
Pnovno je pozvan u reprezentaciju 1978., ovoga puta na Svjetsko prvenstvo na Filipinima. Do finala su došli bez poraza, a u finalu ih je dočekao Sovjetski Savez. Nakon 41:41 na poluvremenu te 73:73 na isteku posljednje minute, Jugoslavija je tek u produžetku uspjela slaviti 82:81. Pred 10000 navijača Knego se nije uspio upisati u strijelce, ali je zato olimpijskom srebru pridodao svjetsko zlato.
U sezoni 1979/80. s Cibonom je osvojio Kup Jugoslavije, a došao je i do finala Kupa Radivoja Koraća gdje ih je zaustavio talijanski Arrigoni rezultatom 76:71. Cibonin centar, sada već kao standardni reprezentativac, nastupio je za Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. S osam maksimalnih pobjeda osvojili su zlato, a godinu poslije Knego je nastupio i na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj gdje osvaja srebro nakon poraza od Sovjetskog Saveza.
Zlatna je bila 1982. godina. Zahvaljujući osvojenom Kupu Jugoslavije, Cibona je dobila pravo nastupa u Kupu pobjednika kupova (današnji Eurokup). Probili su se sve do finala gdje ih je čekao Real Madrid. Puni samopouzdanja i optimizma svladali su Madriđane rezultatom 96:95. Nošeni tom pobjedom postali su prvaci Jugoslavije i osvajači kupa. Šećer na kraju bila je svjetska bronca iz Kolumbije.
Na 23. Olimpijskim igrama u Los Angelesu, Jugoslavija je ponovno bez poraza došla do polufinala, ali tamo su ih zaustavili Španjolci. Morali su se zadovoljiti trećim mjestom nakon pobjede nad Kanadom 88:82, a Knego je tako dobio olimpijsku broncu koju je pridodao zlatu i srebru. Iduće sezone s Cibonom je izborio nastup u Euroligi. U finalu ih je ponovno dočekao Real Madrid, a pobjeda je ponovno otišla na stranu Cibone 87:78. Bio je to prvi nastup Cibone u Euroligi i prvi trofej.
Nakon osvajanja Eurolige odlazi u Caju Madrid da bi se kasnije ponovno vratio u Cibonu i ponovno osvojio Kup pobjednika kupova, pobjedom nad Scavolinijem 89:74. Nažalost, više ga nisu pozivali u reprezentaciju, a iz Cibone je prešao u Montecatini na tri sezone. 1990. ponovno se vraća u Cibonu, a 1992. postaje prvi pobjednik novoosnovanog prvenstva Hrvatske, a nakon toga odlazi u mirovinu. Vrag mu nije dao mira i 1996. vraća se na parket potpisavši za WBC Wels. Odradivši sezonu odlučuje da je gotovo s njegovim igračkim danima nakon 16 aktivnih sezona.
Knego je, kao što sam prije rekao, ostao, i vjerojatno će ostati, jedan od najboljih košarkaša koje je Dubrovnik dao Hrvatskoj i svijetu. Osvojio je medalje na svim prvenstvima s Jugoslavijom, a u Ciboni će ostati zapamćen po svim peharima koje je osvojio (od kupa i prvenstva Jugoslavije do Eurolige). 2001. godine primio je i državnu nagradu za sport „Franjo Bučar“ koja se dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značaja za razvoj sporta u Republici Hrvatskoj.
U siječnju 2010. preuzeo je ulogu direktora Cibone, no 19. studenog odlučio je odstupiti s te pozicije jer je uvidio da je klub zapao u ozbiljne financijske probleme i da je potrebno tražiti drugo rješenje. Dug je bio preko 54 milijuna kuna. Knego je znao što ga očekuje kada je preuzeo kormilo iako su mu ljudi govorili da ne prihvati taj posao, a nakon nekog vremena svi su željeli njegovu ostavku. Kao razlog zašto se odlučio staviti na dispoziciju, u emisiji Sport nedjeljom rekao je kako je Cibona njegov život. Ipak je svoje najbolje dane igrajući centra dao za Cibose.
Danas nažalost nema niti jedno svoje odličje jer su mu ih pokrali tijekom agresije u Domovinskom ratu na njegove rodne Konavle.