Andro Knego:”Bandić je htio da Gradu predamo nekretnine kluba, nisam to dopustio”

Andro Knego najbolji je strijelac u povijesti Cibone. Kada uđete u KC Dražen Petrović, na vrhu dvorane stoje tri dresa. Onaj s brojem 4 Mihovila Nakića, Draženova 10-ka i Knegin dres s brojem 11 na leđima. Ovaj Dubrovčanin, u razgovoru za Večernji list, prisjetio se bivših vremena, ali i ispričao detalje svog povratka u Cibonu 2010. godine, na mjesto direktora, što smatra svojom velikom pogreškom.

Tadašnji ugovori vrhunskih igrača bili su džeparac za današnje ugovore igrača upitne kvalitete.

 – Ja sam u ono vrijeme imao stipendiju od nekih 1000 dolara, a s premijama sam mogao mjesečno zaraditi oko 2000 USD, i to kada taj mjesec ne bismo izgubili ni jednom. No, mi smo i s tim bili sretni jer smo putovali, pobjeđivali, bili smo popularni. Pa tko je u to vrijeme uopće mogao putovati izvan SFRJ pa je nama velika zadovoljština bila to što bismo vidjeli svijeta. Sjećam se 1976. i turneje prije Olimpijskih igara u Montrealu, koja je išla preko Kube, Portorika, Argentine, Brazila, Meksika i SAD-a. Kada bi čovjek sam financirao takav put, zacijelo to ne bi mogao bez 100 tisuća USD, a mi smo to prošli besplatno, i to vozeći se zrakoplovima kakvi nikad nisu sletjeli u SFRJ. 

_

Za razliku od danas, kada se to čini fotografijama i mobitelima, tada je bilo najvažnije poslati razglednicu iz neke od dalekih destinacija. 

Sjećam se, imali smo tada dnevnice od pet dolara koje bi sve otišle na razglednice i markice, a ja sam ih znao slati i po 30-40. 

Andro je u Cibonu došao 1973., sa 16 godina.

Košarku sam počeo trenirati 1971., pod dojmom zlata osvojenog na SP-u u Ljubljani 1970. Nakon što sam se pojavio na nekoliko kadetskih kampova, u Dubrovnik su počeli dolaziti emisari klubova među kojima su najuporniji bili oni iz Partizana. Čak je to već bila i gotova stvar, no onda je k nama kući došao tadašnji Cibonin predsjednik Pero Zlatar.

U Ciboni će provesti 14 igračkih godina, a u dresu tog kluba će se i oprostiti od igranja. Bilo je to u proljeće 1993. 

Meni je to bila posljednja utakmica u karijeri, a Draženu Petroviću, nažalost, posljednja u životu. Na mom oproštaju igrala je tadašnja Cibona protiv reprezentacije koja se spremala za europske kvalifikacije u Wroclawu.


Za jednu od svojih većih životnih pogrešaka Andro će otvoreno reći da je bio dolazak u Cibonu na mjesto direktora 2010. Jer, u to vrijeme je bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova, čega se olako odrekao.

 – Ljubav prema klubu koji mi je puno dao bila je jača od svega. Kada sada gledam, mogao sam otići u još neku diplomatsku misiju, no ja sam prihvatio poziv gradonačelnika Bandića. Prigodom jedne njegove posjete Milanu, kada sam ja pomogao da se taj grad pobratimi sa Zagrebom, Bandić me nagovorio da se prihvatim tog nezahvalnog posla. Jer, kada sam preuzeo klub službeni dug je bio 55 milijuna kuna, no kasnije se pokazalo da je između 80 i 90 milijuna kuna.

 Ako se ne varamo, isti čovjek ga je doveo i do ostavke na istom radnom mjestu.

 – Da, baš tako. Bandić me prisilio da odem. On je tražio da Gradu predamo klupske nekretnine po puno nižoj cijeni no što su one vrijedile i da će Grad onda vratiti dug Zagrebačkoj banci koja je imala hipoteku nad tim nekretninama. Ja to nisam dopustio pa sam morao otići zajedno s cijelim Predsjedništvom da bismo došli Bandićevi ljudi, neko tročlano predsjedništvo, i izveli to isto. I tako je Cibona ostala bez ičega, bez svojih nekretnina.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/sport/legendarni-kosarkas-otkrio-zasto-ga-je-bandic-otjerao-kako-je-cibona-ostala-bez-icega-1394397 – www.vecernji.hr