Nisam pobornik nakon jedne, posebno prve utakmice, donositi nekakve zaključke i generalizirati na temelju ne baš uvjerljive partije na otvaranju velikog natjecanja. Imali smo mi i ranije primjere startnog reprezentativnog debakla u različitim sportovima, ali i ubijanja protivnika pa je na kraju sve skupa znalo završiti jednim sasvim suprotnim ishodom.
Hrvatska se mučila protiv Filipina. E sad, je li igrala dobro ili ne, sigurno da nije onako kako smo očekivali. Međutim, pita se tu nešto i protivnika. Filipini su reprezentacija koja igra jednu atipičnu košarku i u kojoj centri driblinzima probijaju obranu te pritom otvaraju prostor za šut svakome tko se u tom trenutku nađe u petorci. Tome i igri uglavnom po otvorenom terenu treba dodati i činjenicu da oni ovo natjecanju igraju bez ikakvog imperativa. I zato mogu biti nezgodni. Nedostatak fizičkih predispozicija i talenta zapravo sprečavaju ovakve momčadi da ozbiljno naude velikima.
I dok je tako, ne treba se previše uzrujavati. Pobijedili smo i idemo dalje. Na Argentinu. Tu sad očekujemo sasvim drukčiju priču od one filipinske. Argentinci su zapravo veteranska reprezentacija koja najbolje funkcionira u igri pet na pet te pritom unutarnjom igrom i visokim postotkom šuta lome protivnika. Lijek – brza tranzicija i napad na nepostavljenu obranu uz što je moguće više laganih poena – poznat je našem stručnom stožeru.
Okosnica argentinske momčadi su starci Luis Scola (34), Andres Nocioni (34) i Pablo Prigioni (37) koji će, lišeni pomoći najveće zvijezde Manua Ginobilija i Carlosa Delfina, pokušati ostaviti najbolji mogući dojam prije nego napuste svjetsku reprezentativnu pozornicu. Tu je i Walter Herrmann (35) koji se aktivirao nakon što je godinu dana proveo u mirovini. Iako to zapravo nisu, za poziciju centra konkuriraju Marcos Delia i Leonardo Gutierrez kao backup rješenja za startere Scolu i Nocionija.
Ekipa izbornika Julia Lamasa u pripremnom razdoblju nije briljirala. Omjer od 4:4 krije u sebi bolne poraze od Brazila (68:59), Srbije (85:67), Portorika (97:87), a zatim i prošlotjedno razbijanje od Španjolaca u Madridu (86:53). Ako uzmemo u obzir da su pobijedili tek reprezentacije poput Angole i Estonije, ne bismo rekli da bi se Hrvatska trebala bojati Argentine.
A onda su došli na Mundobasket i jednom lijepom i vrlo efikasnom predstavom na krilima Scole (20 koš, 9 skok) i Nocionija (18 koš, 11 skok) demolirali Portorikance (98:75, 10 trica, šut za dva 61.5%) na otvaranju i tako nabildali samopouzdanje uoči iznimno važnog susreta s Hrvatskom. Vjetar u leđa Gaučosima bit će i bučna podrška s tribina u Sevilli pa sve upućuje na to da našu reprezentaciju danas u 13:30 očekuje pravi ispit vrijednosti.
Nasušno potreban doprinos centara
Hrvatska, s druge strane, u sudar s Argentincima ulazi s opomenom prije žutog kartona. Nogometnim rječnikom. Košarkaškim, naši moraju stabilizirati igru, preslikati sustav iz pripremnog perioda koji im je ulio samopouzdanje prije dolaska u Španjolsku i na kraju upisati pobjedu koja bi im dala potvrdu da su se Filipini eto dogodili te da smo i dalje na onom pravom dobrom putu.
A da to sve nekako i bude onako kako mi priželjkujemo, nasušno nam je potrebna pomoć centarske linije. Kada govorimo o napadačkom doprinosu. Jer, zapravo se ne sjećam kada su naši centri posljednji put dali svoj opipljiv obol u nekoj službenoj pobjedi. Ili porazu. Izuzimam ovdje highlight Ante Tomića u pobjedi protiv Gruzije u Sloveniji.
Repeša je centarske pozicije u Španjolskoj pokrio Tomićem, Žorićem i Andrićem. No, Tomić u reprezentaciji nije onaj iz Barcelone. Ako se vratimo na Eurobasket, nije nikada ni bio. I dok je napadački učinak Tomića u Sloveniji ovisio o stvaranju za njega čiste situacije za realizaciju nakon pick igre, u Španjolskoj mu pokoji poen omogućava suradnja s Darijom Šarićem. Dojam je da Tomić nije mogućnosti dati onoliko koliko bi mogao. U reprezentaciji prima loptu predaleko od koša, ne rješava individualno situacije jedan na jedan i ne pivotira leđima košu. Preciznije rečeno, ne dolazi u situacije da bi to mogao. Jasno, reprezentacija ne igra kao Barcelona i nema igrače profila Barceloninih, no činjenica je, učinak prvog centra reprezentacije izostaje.
Slična situacija je i s Lukom Žorićem koji, poput Tomića, nema predispozicije da bi se nosio s fizičkim dominantnim centrima, primjerice Marcom Gasolom, dok po svemu viđenom, izbornik najmanje vjeruje Lukši Andriću za kojeg su rezervirane tek poneke backup minute. Doduše, minute na petici dobiva i Damir Markota, međutim, ne u tolikoj mjeri da bi se na njemu gradio naš sustav igre.
Dakle, ako uzmemo u obzir da su se naši playmakeri, prema sustavu igre, napadački podredili momčadi, a učinak centara nije plod njihove dominacije, dolazimo do toga da i na ovom natjecanju previše ovisimo o vanjskoj liniji, prije svega Bogdanoviću. No, Argentincima moramo odgovoriti i na visokim pozicijama, Scola i Nocioni glavni su njihovi aduti.
Susret s Argentincima mogao bi u mnogočemu usmjeriti Svjetsko prvenstvo što se Hrvatske tiče. Ako pobijedimo, dobit ćemo potvrdu da smo tamo gdje želimo biti, na pravom putu da odemo negdje daleko. Ako pak nakon partije s Filipinima dođe i poraz od Argentine, automatski dolazi i do rušenja stečenog samopouzdanja i preispitivanja mogućnosti. Također, ambicije za osvajanje skupine bile bi ugrožene te bismo otišli smjerom kojim ne želimo.
Argentina će dati odgovore…