U suštini, Cibona i Zadar odigrali su samo jednu košarkašku utakmicu prošle srijede. Bit ćemo realni pa ćemo reći da je ovosezonska majstorica u polufinalu PH bila prava kamilica u usporedbi s nekim ogledima iz prethodnih, još ne tako davnih godina. Još se pamte masovni dolasci Tornada u Zagreb, vatra u Jazinama koje nisu i nikada neće biti “stare Jazine”.
Teško da bi se poluprazna Draženova dvorana uopće mogla staviti u taj kontekst nekadašnjih megaderbija, još od sedamdesetih godina pa sve do čuvene moderne ere u kojoj živimo. Ali, valjda je i ovosezonska polufinalna majstorica nešto promijenila.
Kako reče TV-komentator – “Hrvatska košarka ponovo je nekog počela zanimati”. U pravu je, jer utakmice nam sliče operi, našu ligu izbjegava se u širokom luku. Kako i ne bi! Čak i onu jednu, za šire mase zanimljiviju utakmicu u cijeloj sezoni razori šačica maloljetnika i nekoliko baklji sa zastavom koja se u krivom trenutku našla na krivom mjestu. I platila glavom, to jest – platnom. No, to nije problem koji je zapravo bio glavni…
Da rivalitet između Cibone i Zadra postoji, valjda je svima jasno i oko toga se u pravilu ne treba zgražavati niti posebno iščuđavati. Postojao je on i puno ranije od novoformiranih “Smogovaca”, dječaka i djevojaka koje je u navijačkom smislu stvorio Božo Miličević. Vjerojatno bi, da se Cibona prije šest godina nije našla u onakvim problemima, teta Elza i danas bila najglasnija u dvorani…
Osim potpunog navijačkog kontrasta u dvije utakmice (drugoj i trećoj) nije se dogodilo ništa. Tornado je u Zadru “gazio Purgere”, Smogovci su u Zagrebu “ubijali Tovare”. Treneru Mulaomeroviću smetalo je ovo iz Zadra (plus spominjanje Florenceove boje kože), a naravno, ništa nije rekao nakon treće utakmice kada su njegovi drukali protiv Zadrana koji su još i zakasnili na početak utakmice. Nisu mu eto, smetale ni baklje iza njegovih leđa, na što bi u Zadru vrlo vjerojatno – reagirao!
Ništa od navedenog nije problem, čak niti to što su zadarski navijači spomenutu osvojenu zastavu Cibone lagano “zaroštiljali”. Vjerojatno se radi o nekom izravnavanju računa ili pokazivanju tko je jači prije no što policijske snage nekoliko piromana smjeste u sobu od gume. U suštini, to je potpuno nebitno, jer momci su ionako vjerojatno bili na nekom obliku hlađenja.
Problem cijele polufinalne serije i svih sukoba zapravo leži u Jamesu Florenceu. Momak čije ćemo sve košarkaške kvalitete sada pustiti po strani da bi naglasili one provokatorske. One koje s košarkom možda i nemaju nikakve veze. U nekoliko je navrata bek iz Georgije zamahnuo prstima prema klupi svog bivšeg trenera Ante Nazora. Upravo onog čovjeka koji ga je prošle sezone otkrio i revitalizirao nakon lutanja po Ukrajini, Mađarskoj i njemačkim općinskim ligama.
Florenceu jasno treba skinuti kapu i nakloniti mu se na 25 poena u drugom poluvremenu majstorice, ali mu nakon povratka kape na mjesto treba objasniti da radi gluposti. Kao olakotna okolnost može ga slijediti samo spominjanje boje kože u Zadru od strane domaćih navijača, ali s Nazorom i njegovom klupom račune ne treba čistiti dok traje utakmica. Nekad se lovilo po hodnicima Draženovog doma (Petrović&Prkačin), a nekad se jednostavno – sjelo na janjetinu. I stvari su uvijek na kraju “klapnule”.
Na koncu, tko je James Florence uopće? Faktor razdora u hrvatskoj košarci, baš onda kad bi se trebala vratiti jedinstvena hrvatska liga ne smije biti. Netko koga zanima povijest rivalstva između Cibone i Zadra? Ne bih rekao. On je samo prošlosezonski Cosey, ako pitate Zadrane, odnosno prinudno rješenje za Slavena Rimca nakon odlazaka Vlade Ilievskog i Davora Kusa, profesionalaca par excellence.
Eto! Pa onda i dalje uvozimo polovne Amerikance koji pustoše ionako prazne blagajne Zadra i Cibone. Nemojmo stvarati naše igrače, to je bez veze.