I najljepša žena jednom postane predmet zaobilaženja. Tako to valjda ide u životu, kada mislite da ste nužni i poželjni, svijet se okrene naglavačke i proglase vas nebitnom osobom, događajem, natjecanjem, sportskom priredbom. Nije to samo sindrom ABA lige kojoj, ovako iz srca možemo predvidjeti još jednu sezonu degeneracije u svakom pogledu. Već i sad je ono što se događa kontradiktorno svim najavama, ali i nastojanjima Boarda lige. ABA i dalje traži svoje mjesto u masovnom kolaču napravljenog od TV-prava, unosnih ugovora, luksuznih hotela i besplatnosti koja zapravo to nije. Nema besplatnih stvari, posebno u sportu gdje se naplaćuje sve. Svaka kap znoja na treninzima se valorizira, a svaku psovku trenera na klupi čuju velike i psovki gladne uši iz bilo koje centrale…
ABA je dakle nekad, još nedavno bila najljepša – poslije “sovjetskog” VTB-a druga najjača joint-liga u Europi. Možda je ona to i danas, ali njena je valorizacija od strane svih okolnih subjekata u sustavu minorna. Natjecanje je to bez podrške nacionalnih saveza koji se, onda kad je to potrebno, od njega ograđuju. Ali, brane ga kada se ono treba igrati. Jer tako paše svima. Baš kao i na relaciji ECA – FIBA, najvažnije je da se igra. U suprotnom novac stoji. A novac koji stoji – trune. Zašto da trune?
Iz Boarda ABA lige šalju dvije pozivnice. Slovencima se ili ne isplati (Helios – pametno!) ili jednostavno nemaju novca za regionalne eskapade (Union Olimpija). Ovi potonji žicali su do zadnjeg trenutka, probali nekako zatvoriti konstrukciju, ali popustilo je negdje kod stavljanja vezivnog tkiva. Ponestalo je silikona… I što sad? Tko će na njihovo mjesto? Traže se klubovi od Schwarzwalda do Crnog mora. Dok Dunav ljubi nebo, na adresu Boarda stižu odbijenice. Jedna za drugom. Zlatorog, Kvarner 2010, ima ih još samo su neslužbeni. Što se nas tiče, nek takvima i ostanu.
Nekad su u regionalnoj ligi igrali velikani poput Maccabija, Splita i sarajevske Bosne. Deset europskih naslova. A danas? Danas ne znamo hoće li se natjecanje uopće igrati. Ne znamo tko ga uopće smije igrati, tko je suspendiran od strane koje košarkaške organizacije, tko se s kim svađa, tko s kime jede i pije… Sve se mijenja na tjednoj bazi. Oni koji se danas vole, sutra se gledaju preko nišana. To će valjda uvijek biti tako.
U svemu ružnom ipak ima i malo ljepote. Najvažnija vijest za dobrobit hrvatske košarke jest ta da će Zadar i Cedevita sigurno igrati A-1 ligu. Rosteri su ili bogati (u zagrebačkom) ili dovoljno mladi i motivirani (u zadarskom slučaju) pa u tim naumima neće biti problema. Jedino, ostaje za vidjeti kako će Cedevita još uza sve to ugurati i Eurokup. Hoće li ga uopće igrati (suspenzija)… Vitamini žele pokazati prijateljima iz Cibone da su odani savezu baš na taj način. Mogao bi posljedice toga osjetiti Zabok kao Cedevitina ispostava izvan gradskih granica, no i to tek ostaje za vidjeti.
Nisam zaboravio na košarkaše. Rio je ispred nas, a ovo u Cordobi od sinoć (Argentina) valja prespavati i arhivirati. Možete vi to, ipak vjerujete u hrvatsku košarku!