Euforija. Kao da nam ih nije dosta u počecima svake reprezentativne akcije. Znajući da kasnimo za konkurencijom u prvoj fazi, tj. odigravanju prijateljskih utakmica, svejedno pokazujemo da smo i u “poluhladnom” pogonu bolji od onih koji pričaju još više.
Ako ste gledali ijednu utakmicu s turnira u francuskom Orleansu, mogli ste se uvjeriti kakve manufakture unutar svojih nacionalnih saveza posjeduju francuska i litvanska reprezentacija. Ne moramo previše grebati u dubine, zadržati se možemo već samo na jednom parametru – službenim stranicama njihovih košarkaških kuća. Možda, još eventualno, na nekim popratnim sadržajima zanimljivim za navijače.
Dok se Les Bleus prati iz dana u dan kroz bogate video-materijale i snimanja kratkih filmova, po načinu rada vrlo su bliski svojim fanovima. Možete zaviriti u svlačionice, mediji imaju svoje dane (jednom tjedno!) u kampu, dobije se dojam da je nacija sretna što ih ima. Do te mjere, i mi smo OK, ali onda zapinjemo na tome što se naša reprezentacija kroz pripreme gotovo uopće ne može pogledati na televizoru. Postali smo svi zajedno doktori iznalaženja streamova. Vaš je autor prije par dana za tu namjeru morao (htio – ne htio) svladati osnove litavskog jezika.
Što tek reći o Litvi kao košarkaškoj naciji, a da to već o njoj ne znamo? Strahovita ulaganja u košarkašku, bilo materijalnu ili ljudsku infrastrukturu, kult reprezentacije nikad nije ni sišao s vrhunca. Za svako natjecanje pripremaju se i navijači, poznata žuto-zelena armija sprema se za nove kilometre. Prenosili su utakmicu s Hrvatskom iz Orleansa. Sa svojim reportažnim kolima i kamerama te kompletnim ljudstvom. Znate li koliko to košta?
Pripreme. Znate ono kad recimo, radite ručak. Dok se sastojci kupe, očiste, ogule, narežu i stave u posudu u kojoj se kuhaju. I onda se kuhaju satima. Čekate sve to zajedno, u nadi da će ispasti ukusno i da ćete zadovoljni nakon jela moći popodne “ubiti oko”. Baš tako se sad osjeća stručni stožer naše reprezentacije koji je sve skupa stavio u lonac, padelu ili teću. Miješa se, dolijeva se voda, pazi se da sve skupa ne zagori. A prilično je planulo, pobjedama protiv dva velikana na gostujućim parketima.
Dvije smo svjetske košarkaške velesile već predstavili. Dogodilo se da su Babo i Šiši odmah krenuli pokazivati tko su i što su. Dogodilo se da je Marko Popović, danas opjevan u Telesportovoj kolumni zabio Francuzima pet poena u zadnjih pola minute utakmice. Da je Ramljak, pazite, Ramljak zatvorio ponajboljeg strijelca Eurolige. Pa onda Valančiunasova promašena slobodna bacanja za eventualni produžetak s Litvom… Sve je to valjda dio nekog novog plana.
I što sad? Stigli su u Opatiju, donijeli sa sobom kišu i sparinu. U novoj dvorani lani su se za Rio pripremali rukometaši, također sa Slovencima, u pet do dvanaest, pred uzlet aviona za Brazil. Eno ih u posjetu prvoj dami sjevernomediteranskog turizma, s dva skalpa u džepu o kojima je priču zaveo čitav košarkaški svijet. Dok se Španjolci kupaju na Tenerifima i onako usput gube utakmice s Belgijancima po 18 razlike, mi smo krenuli. Oštro i samo s pobjedama na umu. A dok god pobjeđuješ, ne možeš izgubiti. Što bi se dogodilo da je nas recimo, Belgija u Zagrebu dobila s 18 razlike?
Hrvatska će uspjeti u svom naumu dolaska do prve medalje s velikih natjecanja nakon 22 godine samo ako prestane razmišljati o medalji. Igrači igraju, novinari pišu, to je tako jer drugačije ne može biti. Te dvije strane moramo razdvojiti. Svatko svoj posao mora raditi najbolje što zna. Kako će onda uspjeh izostati? Euforiju bilo kakvog tipa jednostavno moramo zaobići.