Hrvatski je sport od ulaska u razdoblje sveopće krize, neimaštine i odlijeva mozgova spao na tanke grane. Globalno ga gledamo, jer se tako i može promatrati neovisno o tome igra li se s loptom ili bez nje, u vodi ili na parketu, na travi, ledu ili zemlji. Sve je jedno drugom nalik, sve ima isti i već dobro poznati hodogram.
Jedina je razlika kod njegovih prijelomnih točaka u tome što su neki sportovi, odnosno klubovi već dotakli samo dno koje uključuje društvene, moralne i svakojake druge osude, a neke poput košarke to tek čeka. Naravno, cilj četvrtog izdanja ove kolumne nije gatanje iz kave i proricanje crne budućnosti, već jednostavno praćenje nekog neodređenog procesa bez metafizičkog pokrova. Kao što možemo pratiti širenje svemira i odrediti njegov početak, tako možemo s nemalim postotkom točnosti i pridružene joj preciznosti reći kada će košarka u našoj zemlji potonuti još dublje. Dovoljno je samo povući paralelu s jednim sportom pa da vam, dragi čitatelji – sve bude poprilično jasno.
“Ne talasaj”! Rekao je to jednom davno netko tko nije želio biti otkriven za raznorazna nedjela i tako si barem zakratko sačuvao glavu na ramenima. I zaista, što se manje talasa, problemi u klubovima padaju u sve veći zaborav, pretače se iz šupljeg u prazno i mudro šuti. Radilo se tako u nogometnim klubovima kao što su velikani Hajduk i Dinamo, ali svojedobno i u nekim manjim sredinama (Pomorac, Varteks, Karlovac, Kamen Ingrad) koje su, sve do jedne izbrisane s nogometne karte Hrvatske. Neki su se klubovi vratili krenuvši iznova, neki su se, poput Rijeke izvukli pa ušli u posljednji vagon spasa posredstvom privatnog kapitala kojeg u košarci, izuzev par iznimaka koje potvrđuju pravilo gotovo da i nema. Iako se brojka privatnih ulagača u bilo koji dio poslovanja jednog košarkaškog kluba u zadnjih nekoliko godina enormno povećala, razmjeri su još uvijek jako daleko nogometno statistici iz nogometaških krugova.
U sljedećim recima opisat ćemo sukus svih problema koji more hrvatsku klupsku košarku s poistovjećivanjem na bazi najvećih hravrskih nogometnih klubova. Ne biste vjerovali, ali Cibona i Dinamo imaju iste probleme, baš kao što ih dijeli i Hajduk sa Zadrom. Sudbina koja je mogla snaći Rijeku, snašla je KK Split, kojem ćemo, samo za potrebe ove priče vratiti ime Jugoplastika. Kao jaje jajetu, sve se priče do detalja slažu, a sve bi mogle i neslavno propasti, osim ako se “truli kapitalizam” ponovno ne ukaže iza brijega i spasi situaciju.
Problem 1: KK Cibona – GNK Dinamo – HAVK Mladost
Iako ovdje prvenstveno uspoređujemo košarkaške i nogometne prilike, ruku pod ruku s dvojcem kojeg čine Cibona i Dinamo može krenuti i vaterpolska družina sa Save. U sva tri slučaja stvari je, negjde više – negdje manje spašavao Grad Zagreb na čelu sa sljemenskim superjunakom Milanom Bandićem. Zmaj od Gruda prvim je tramvajima po zvonu za uzbunu obilazio Maksimir, pa onda i Draženov dom u Savskoj da bi se na kraju skrasio u Žapcu na kavi.
Gradonačelnik je uvijek najbolji prijatelj, u Ciboni je imao tri dodatne “desne ruke”, u mami i bratu Petrović te u direktoru Domagoju Čavloviću. Aco Petrović prihvatio se vrućih krumpira, lani u ovo doba spasio Cibonu od stečaja i FIBA-ine blokade. Popis subjekata kojima je Cibona bila dužna zaista je poduži; od igrača (Rozić, Vrbanc, Tomas) preko menadžera (Jablan), i tako dalje. Dugovi su se, što zbog Bože Miličevića (do 2010.), a što zbog onih koji su radili koješta poslije njega popeli na nekoliko desetaka milijuna kuna. Neki mediji tvrde da se radilo o 45 milijuna, zagrebačko gradsko vijeće baratalo je lani s brojkom od stotinu milijuna, no za pregrmjeti prvu dozu žive vatre bilo je potrebno tek negdje oko petnaest milijuna živog hrvatskog novca. Aco je nedavno izjavio da će se Cibona u cijelosti izvući za tri godine te da će se tada ponovno vratiti na stare staze slave.
Cibona bi se našla u istim problemima u kakvima bi Dinamo bio prije svojih desetak godina, da Grad nije izbrisao stotine milijuna kuna dugova plavoj družini. No, košarka je ipak sport u kojem se igrači ne ustručavaju govoriti o onome što ih smeta. Igrači su, barem prema praksi u Hrvatskoj spremni na štrajkove, spremni su o problemima financijske naravi govoriti javno. Prijelazni rok traje 365 dana, angažman je mnogo lakše i brže pronaći u bilo kojoj zemlji svijeta, a i FIBA svoje poslove radi u nešto bržem tempu od nogometaških institucija. Pod tornjem se nije talasalo sve dok stanje nije postalo neodrživo, odnosno dok iz FIBA-e nisu počeli mahati blokadom.
Problem 2: KK Zadar – HNK Hajduk
Ovdje dolazimo do nečeg što se zove dalmatinski dišpet u svom punom obliku. Ne damo klub od naroda, nećemo kapitaliste koji su nam uništili tvornice i pogone, a opet – dva ponosa propadaju, ili su propadala više, a sad prema provaliji idu barem prividno sporije. Hajduk su svojedobno skeniravali Amerikanci koji su u međuvremenu uložili nešto sitno u NK Istru gdje su igrači već tri mjeseca bez plaća, Zadar je imao nekolicinu udvarača, a posljednja u nizu je Dogus grupa koja je u srpnju krenula u dubinsko snimanje situacije. Dogus bi, prema svemu sudeći bio pun pogodak, barem ako je suditi prema njihovoj Darussafaki. Novopečeni je Euroligaš imao prilike doći u Zadar prije nekoliko dana pa su se gledatelji na Višnjiku iz prve ruke mogli uvjeriti u stvarno stanje jedne od momčadi iza koje stoji potencijalni kupac KK Zadar.
Hajduk je prije dvije sezone disao na 0.5 posto kapaciteta svojih škrgi. Tjedan za tjedan se nije znalo hoće li mu HNS dopustiti natjecanje, blokada računa stajala je kao avet nad budućnošću kluba s Poljuda. Nešto se uspjelo namaknuti transferima, nešto nakon preoblikovanja, nešto donacijama, prodajom klupskih kupaćih gaća, piva, japanki i u najnovije vrijeme – smokija. Prije dvije godine Hajduk je bio dužan 60 milijuna, lani je sve skupa smanjeno na 44 milijuna, dakle – progresija postoji. Ukoliko Dogus realizira preuzimanje Zadra, podmirivanje dugova od otprilike deset milijuna kuna, koliko je na proljeće izračunalo tamošnje gradsko vijeće ne bi trebalo predstavljati problem. Posebice ako se zna da će Turci investirati i u još poneku zadarsku gospodarsku granu poput turizma i nautike.
I Zadar je bio blizu puta za nigdje. Tornado je ispred gradskog vijeća prosvjedovao, tražio se ranije ove godine modalitet spasa, bila je sazivana i izvanredna sjednica gradskog vijeća od koje se nije puno dobilo. Klub je čini se, izvukao ono najgore, sada može samo napredovati. Možda će tim putem i Hajduk, za boljitak dalmatinskog dijela priče kojem pripada i Šibenka, no tu ranu zasad ipak ne treba trljati.
Problem 3: KK Jugoplastika – HNK Rijeka
Iako su sudbine ova dva kluba naizgled nespojive, da se iz tih dviju priča izvući štošta toga zajedničkog. Iako je splitska košarka i nekoliko godina od propasti socijalizma nastavila živjeti (zapravo krenula gomilati dugove!), početak kraja slavnog razdoblja uslijedio je 1990. godine kada klub mijenja ime u POP 84 i osvaja četvrto u nizu, ali i posljednje prvenstvo bivše države kao i treću uzastopnu te zasad posljednju klupsku europsku titulu. Na tom valu Split je od samostalnosti uzeo još tri Krešina kupa, nešto kasnije dogodilo se i osvojeno prvenstvo ’03. koje zajedno s novim kupom godinu dana kasnije predstavlja posljednje komade srebrnine koji se čuvaju na Gripama. Već je ’90. otišao Rađa zajedno s Duškom Ivanovićem i trenerom Maljkovićem, ostali su Kukoč i Perasović, stigao je i Naglić, a sve je to koštalo….
Početkom godine ekipa s Gripa ušla je u predstečajnu nagodbu po kojoj bi do kraja 2015. trebala vratiti oko tri i pol milijuna kuna duga, što predstavlja četvrtinu ukupnog iznosa (oko 11 milijuna ukupno). Split je “tanak” i sa ispunjavanjem tekućih obveza, popis vjerovnika je, kao i u Ciboninom slučaju i suviše velik. Sve bi se to u skorom razdoblju moglo promijeniti budući je u klub ušao Tommy, koji namjerava kupiti i udio Hajduka.
Ono što je najviše zajedničko KK Splitu i HNK Rijeci jest skučen prostor za djelovanje u odsudnim trenucima na lenti vremena. Fondacija Social Sport talijanskog naftnog magnata s nigerijskom adresom, Gabrielea Volpija odmah je, početkom 2012. godine u klub uložila oko dva milijuna eura da bi se ekspresno zatvorila sva dugovanja prema igračima i radnoj zajednici. Jednakom se brzinom krenulo u projekt koji danas živi punim plućima; od kompletnog unutarnjeg restrukturiranja kluba preko izgradnje nogometnog kampa na Rujevici i stadiona na Kantridi do europskih rezultata prve momčadi u tekućoj i prethodne dvije sezone. Prije tri godine HNK Rijeka je plesala po rubu prvoligaške žice, stanje je bilo veoma nezavidno. Nije bilo vremena za priču, već samo za rad, a taj bi model, ukoliko ga žele vratiti na stare staze Jugoplastike kao što je to ranije ove godine izjavio splitski gradonačelnik Baldasar trebali primijeniti i na Gripama.
Uvidom u usporednost najvećih hrvatskih klubova u svojim sportovima da se zaključiti da stanje nije ni približno idealnome, ali i da interesenata za izvlačenje situacije iz gliba ima na vidiku. Privatni je sektor ionako već odavno nadmašio realni, kojem teže dalmatinski klubovi odnosno njihovi navijači. Košarka ne talasa, ali ima svojih crnih točaka koje se sporije otkrivaju, ali i još sporije zarastaju. Nogomet se izvlači, pitanje je – može li i košarka istim putem.