Malo je onih koji plaču za pravilom ‘zaštićenog godišta’. Još manje kada se sjete tužne 2011. godine. Bila je to jedna od najcrnijih u novijoj povijesti hrvatske košarke, godina koju svaki kroničar kraljice igara u našoj zemlji mora i želi zaboraviti što ranije. Znamo, malo je neukusno od nas što ga sada na nju podsjećamo, ali moramo. Ipak, broj onih kojima smeta ukidanje zaštićenog godišta postoji, iako ta propozicijska odredba u naravi pobija samo sebe.
O učinku bilo kojeg trenera, sportaša ili kolektiva u cjelini govore jedino rezultati. Oni su za ciljanu skupinu, odnosno za onu reprezentaciju na koju pravilo zaštićenog godišta najviše utječe, blago rečeno – vrlo loši. Od generacije ’91 koja je u Baskiji uspjela kao posljednja ispasti u B-diviziju U20 Eurobasketa, do današnje (’96) koja će morati tražiti isti put natrag među A-društvo. Dakle, vrtimo se u krug – od najgorih ka još lošijima. Nekako se čini da to nije pravi put…
Za čistu predodžbu čitateljima, sljedećih nekoliko pasusa posvetit ćemo intervalu nabrojanih godina i nastupima mladih (U20) reprezentacija na europskim smotrama. Dvadeseta je dakle, uvijek bila ta ‘zaštićena’ godina, uvijek se događala u prijelomnoj fazi karijere bilo kojeg igrača. Dvadeseta ga je selektirala, u njoj je dobio odgovor na pitanje je li ili nije. To je pogotovo postalo takvim nakon što se 2005. godine ukinulo U21 Svjetsko prvenstvo.
Igrači rođeni 1991. godine okupili su se dakle u Bilbau i završili posljednji. Dva poraza u preliminarnoj fazi (Francuska, Švedska) prethodila su novom od Austrije koji se već bio dogodio u mini-grupi za razigravanje od 13. do 16. mjesta. U toj su dvostrukoj ligi (svatko sa svakim) naši mladići upisali još pet poraza; po dva od Srbije i Austrije te jedan od Litve. Kad ih gledamo danas, to je skup solidnih A-1 igrača (Došen, Rogić, Batur, Petrović, Barać, Vrlika) s tek pokojim izuzetkom karijere iznad prosjeka (Babić, Dukan).
Godinu dana kasnije B-divizijska smotra igrala se u Sofiji. Stvari je preuzeo Splitov Nikša Bavčević i odveo momke do ‘male’ titule prvaka. Krenuli su pobjedom protiv Bjelorusa, onda kiksali s Britancima pa dobili Portugal i Dansku. U polufinale su se provukli u trokutu s Britancima i Fincima nakon teškog poraza od Čeha i uvjerljive pobjede protiv Finske. Baš će se Česima naši momci sportski osvetiti u finalu i upisati pobjedu (88:80) nakon -25 nekoliko dana ranije. Treba reći da je trener Bavčević u Sofiju tada poveo veliki broj godinu dana mlađih igrača (Jurlina, Krstanović, Vuković, Pandurić, Madunić, Širko) pripremajući povratak u A-diviziju.
On se dogodio 2013 kada od Bavčevića trenersku ulogu preuzima Damir Milačić. Igra se u estonskom Tallinnu, a naši su dvanaesti u konkurenciji dvadeset momčadi. Od spomenutih iz gornje zagrade igrala su samo posljednja trojica, uz njih su ondje bili Marko Ramljak, Segarić i Kanaet te neki bivši (Boban, Božinović), ali i neki sadašnji (Baković) igrači Kvarnera 2010. Za proći u četvrtfinale trebalo je biti barem drugoplasirani u skupini, no naši su bili treći iza Turaka i Crnogoraca. U doigravanju za plasman upisana su još dva poraza (Slovenija, Njemačka).
Najveći uspjeh i jedinu svjetlu točku ‘zaštićenih’ hrvatska je košarka imala prije dvije godine u Grčkoj. Bašić, Marinelli, Gabrić i Žganec bili su četvrti u Europi. Krenulo je porazom od kasnijih prvaka Turaka, a onda su zaredale pobjede (Italija, Crna Gora i Češka u prvoj grupi te Izrael, Francuska i Poljska u drugoj). U četvrtfinalu su pali Grci, a onda se u polufinalu nesretno izgubilo od Španjolaca. Ogled za broncu pripao je Srbiji (Tejić, Aranitović, Jaramaz…).
Priča o neuspjesima U20 generacija dobila je puni smisao lani u talijanskom Lignanu kada je Hrvatska završila sedamnaesta pa će ove godine opet morati tražiti put prema gore. Dakle, suludo je govoriti o opravdanosti zaštićenog godišta kada ono osim u iznimkama poput 2014. godine u pravilu ne donosi pravocrtnu rezultatsku sliku. Kao olakotnu okolnost može se uzeti činjenica da igrači nakon U18 i U19 akcija u pravilu otkazuju mladoj reprezentaciji i provode ljeto u svojim klubovima, no to je već pojedinačno pitanje odnosa igrača prema nacionalnom dresu. Ako su Bašić i Marinelli mogli, zašto onda lanjski U-19 srebrni momci ove godine ne bi pomogli…
Ako je i postojala intencija razvoja mladih reprezentacija kroz pravilo zaštićenog godišta, valjda je nekom nakon pet godina postalo jasno da ono tome ne pridonosi. Po novome, klubovima će posao oko slaganja rostera biti znatno olakšan, A-1 liga ponovo bi mogla dobiti na jačini, a mladi igrači novi razlog za dodatno dokazivanje na treninzima. Ipak, nije isto igraču ’97. godišta sljedeće sezone znati da će igrati jer mora ili da će igrati jer se dokazao u konkurenciji iskusnih igrača. Velika je razlika…
Mladi su od sada opet prepušteni sami sebi. Procjep između sjajnog 21-godišnjaka i godinu dana mlađeg ispodprosječnog igrača se izbrisao. Nema prisilnog sjedenja na klupi, treneri više ne moraju biti izuzetni matematičari za prekrajati petorke. Profitira igra, natjecanje, ali i sport. Ono zbog čega se igra…
Još smo jedan korak od sna. Jedinstvena hrvatska liga. Bio bi to znak za početak renesanse kakvu ne pamte još od vremena kad su se ljudi zaista probudili iz mračnog srednjeg vijeka. Mi smo sad negdje na putu prema izlasku iz tunela, javit ćemo vam se kada ponovo dođemo negdje gdje ima signala. Baš onog signala da hrvatska košarka raste u svojim dvoranama. Taj će signal omogućiti i mladima da igraju, bez striktne naredbe iz propozicija natjecanja.