Gledajući bilo koju NBA-utakmicu u ovosezonskom doigravanju i uspoređujući je s bilo kojom drugom utakmicom kroz posljednjih desetak godina zaista nije teško primijetiti razliku u kvaliteti NBA lige. Prosjek je uvijek bio prosjek, ali obrana u promatranom razdoblju nije bila na današnjim, usuđujem se reći, nikad nižim razinama. Ne mogu se oteti dojmu da barem mali dio današnjih problema koje NBA ima u smislu zanimljivosti i elemenata koji bi prosječnog gledatelja mogli prikovati uz krevet ima korijene u europskoj košarci. Točnije, u percepciji koju europski klubovi gaje prema američkim košarkašima općenito. Amerikance se u europske klubove, uvjetno rečeno, nižeg ranga dovodi da bi na parketu činili razliku u napadačkoj, eventualno skakačkoj efikasnosti. Dovode se uglavnom bekovi, a klasičan primjer je (nažalost) hrvatska reprezentacija koja, nasreću po njen razvoj u Torino kreće bez Amerikanaca.
Kako od NBA-ja generalno očekivati dobru igru u obrani kada navijači, gledatelji; svijet koji je u suštini, čak i s aspekta košarke europocentričan više voli tricu od zalijepljene “banane”. Osim nekoliko časnih izuzetaka poput Draymonda Greena, Kawhi Leonarda i još otprilike desetak igrača, defenziva u najjačih svjetskih igrača ne postoji. Ali, naravno – za svaki problem postoji rješenje, govore oni afirmativci koji ne priznaju načelo da je na svijetu više pitanja nego odgovora. Ključ koji poništava Kvaku 22 krije se, kao i često puta, u Hrvatima. Ni manje ni više nego mladim, još uvijek neiskvarenim dvojcem u kojeg svi vjeruju već godinama. Oni bi mogli nešto promijeniti. To mogu samo ako im se da prilika.
Zapravo, bit ću određeniji. Hrvati su širi pojam za temu rješavanja američkih košarkaških problema. Kao i prije tridesetak godina, i danas se zapravo radi o Splićanima. Iako ni Stojko Vranković (Drniš) onda, a niti Dragan Bender (Čapljina) sada nisu fetivi članovi populacije “najsportskijeg grada na svitu”, sličnosti i razlike očite su u visokoj ST-petorci koja je onda, a koja će i sutra mijenjati već pomalo dosadnu i izlizanu NBA-strukturu u kojoj nekompletan igrač poput Stepha Curryja može postati MVP. Jednoglasno, po izboru igrača.
Na poziciji razigravača – Dragan Bender. Mnogi možda i ne znaju, ali naš je četvrti pick iz “klase 2016” karijeru upravo počeo na toj poziciji. Iako je već 2011. imao 2.05, u pristupu rada se s takvim talentom nije htjelo ili, ako vam je draže, nije smjelo pogriješiti. Gurnuli su ga Mladen Šestan, Nikola Vujčić i tadašnji trener Splitovih kadeta Hrvoje Radanović što dalje od koša. Učinak je taj da je mladac imao oko deset “turnovera” po utakmici, ali i po 15 asistencija, što će pet godina kasnije postati ključno u njegovoj usporedbi s Kristapsom Porzingisom. Latvijac možda ima bolji šut, ali to ga ne čini kompletnijim, samim time i zahvalnijim igračem od Dragana Bendera.
U konstelaciji rostera gdje su svi igrači veći od 2.10, bek bi morao biti i Toni Kukoč. Ako ništa drugo, onda zbog toga što je to Benderov prethodnik u NBA-ju, igrački idol momka iz Čapljine sa splitskim pedigreom, neophodnim za uspjeh u Americi. Nabrajati Kukijeve trofeje nema smisla, Bender ga možda nikada neće sustići, kako po broju prstenova, tako i po količini svih onih individualnih nagrada poput šestog igrača godine u NBA-ju ili MVP-ja Eurobasketa 1991., ali – tko zna. Kukoč bi i danas vjerojatno sasvim solidno odrađivao posao u ovoj petorci, čak i bliže košu ako bi se igralo protiv defenzivno neetabliranih momčadi koje svoj atleticizam grade na potpuno drugačijim temeljima. Bender možda ne može (ili nema pravo) graditi svoje ime i prezime na Kukoču, ali boji role model ne postoji.
Ako Kukoča stavimo na “dvojku”, onda malog zapravo ni nema. Dino Rađa i Ante Žižić bi se pored Stojka Vrankovića morali nekako snaći na krilnim pozicijama, posebice ako se doda vječiti šesti igrač Bruno Šundov s njegovim osobinama uvijek zahvalnog svjetskog putnika koji bi se valjda konačno skrasio u jednoj cijeloj sezoni ovoga “Split Uniteda”. Opet, uspoređivati Žižića s Vrankovićem nije uputno, iako je jasno da prošlosezonski ABA-ligaški Top Prospect nema straha iako mu je u Celticsima sljedeće sezone konkurencija potencijalno paklena. Ove godine u Boston je stiglo čak osam igrača s drafta, no više od toga bode u oko činjenica da su ga navijači novoga kluba propisno izviždali, skupa s Jaylenom Brownom. Htjeli su Jimmyja Buttlera, Grega Monroea ili koga god…
Kad shvate da je Žižić u stvari pravo lice radnika, čovjeka koji stremi ka tome da u svakoj utakmici pokaže ono najbolje i uvijek bolje od sebe upitat će se zašto nisu imali centre Žižićevog tipa. Iako mu kritiziraju šut uz tiho tjeranje da šutira trice (?!), mlađeg Žižića to ne dira previše. U filozofiju Brada Stevensa, u momčad koja nema igrača višeg od 2.15 bez problema će se uklopiti i početi se igrati u reketu. Sjetit će se odmah u TD Gardenu i Dina Rađe kojeg su izabrali 1989. kao četrdesetog, ali su ga dobili tek četiri godine kasnije. Poznati sudski proces na relaciji Boston – Split, ali i daleko primamljivija ponuda rimskog Virtusa 1990. godine diktirali su ritam fluktuacije preko oceana. Prije Rađe u Celticsima je bio Stojko Vranković kojeg 1986. godine nisu izabrali, nego su umjesto njega doveli Lena Biasa koji za njih nikad nije zaigrao. I drniški div kasnio je s dolaskom u Boston četiri godine, valjda toliko neće čekati i Žižić…
Splitsko stanje uma dokučivo je samo Splićanima, ali i Amerikancima koji ih svako malo pozovu da im spase košarku. Uz pomoć šibenske linije Petrović – Šarić dolazi se pak do globalnog fenomena koji će svoje novo potpoglavlje dobiti u godinama koje dolaze.