Za tjedan dana započet će novo izdanje našeg, našeg i samo našeg nacionalnog košarkaškog cirkusa. Ne, to nije prvenstvo jer u njemu nema najjačih klubova, to nije niti puna edicija lige jer nema (barem) dvanaest klubova. To nije ni sustav natjecanja koji je održiv, a još manje marketinški ili televizijski zanimljiv. Pa ako baš hoćete, niti rezultatski.
Mala skupina ljudi zapravo brine o tom našem cirkusu, baš onda kada se gazda u jednom od brojnih kombija hihoće razmišljajući samo o velikim stvarima. O nečem što je trajalo samo tjedan dana, a moglo je i trebalo – puno duže.
Ružno pače koje bi neki najradije zatrli u magle sjećanja, nekima s druge strane dobro dođe za popunjavanje proračuna koji je u hrvatskim košarkaškom poučku zapravo rupa bez dna. Tajnici klubova najbolje znaju koliko košta svaka tehnička, koliko nesportska osobna pogreška. Jasno, znaju unaprijed i sve stavke na troškovnicima te istim takvim automatizmom unaprijed zbrajaju nove izdatke koji do ponedjeljka moraju biti na računu Saveza. Posebice ako centralna kuća hrvatske košarke realizira poneku od već standardnih internih dosjetki. Ružno je to za reći, ali za neko dulje vrijeme – A-1 ligi nažalost nema zaslužene slave, pijedestala svetosti i čistoće kao niti značajnijeg interesa s bilo koje strane.
Bilo je govora, još početkom ljeta, a sve nakon što se Hrvatski košarkaški savez nanovo ekipirao da će biti velikih promjena. Jasno je i onima koji sport generalno ne prate da se promjene u novije vrijeme ne događaju naglo, sve još tamo od kraja protuprirodne misli o socijalističkoj revoluciji i vremenu proletera. Govorilo se tako po zagrebačkim hodnicima da će se ukinuti “zaštićeno” godište, da više neće biti jednako nezaštićenih stranaca, da će generalni sponzor lige (netko imaginaran!) klubovima riješiti plaćanje kotizacija, i tako dalje, da sad ne nabrajamo sva ta pusta brda i još praznije doline obećanja.
Ništa se od navedenog, ali niti od onog pod mapom “i tako dalje….” nije realiziralo. HKS je ostao u raljama nekog starog sistema na kojem će izvući još i ovu natjecateljsku sezonu u domaćim okvirima. Vode se izgleda, po onoj staroj – psi laju, karavane prolaze. Klubovi tako samo potiho jauču istovremeno zbrajajući stotine tisuća kuna u svojim ionako tankim proračunima, pažljivo prebirući svaku lipu. Da ne kažem da se u nekim slučajevima mole nebesa da klub sačuvaju od delegiranja sudaca sa suprotnog kraja Hrvatske za njihovu utakmicu. Jer, i putni troškovi s popodnevnim odmorom u prvoklasnim hotelima spadaju u značajnije točke na strani rashoda.
U vremenu u kojem se ekonomija grubo poigrava sa sportom u cjelini, ne možemo se zajedno ne prisjetiti primjera raznoraznih klubova koji su podlegli ekonomskim ozljedama. U novije vrijeme Križevci i Slavonski Brod osjetili su što znači biti ispod crte, Slavonija se na sreću razgranatosti košarke ipak uspjela spasiti fuzioniranjem Darde i Osijeka. Uz takve primjere, nabrajati sva silna imena ugašenih A-2 klubova potpuna je besmislica. Na koncu, pravo je čudo što A-2 lige još uvijek postoje. A one bi trebale biti ishodište svega za budućnost, ishodište onih talenata, kako igračkih tako i trenerskih koji su se danas preselili u prvi rang i time preskočili jedan razred u košarkaškoj školi. Jer prvi je rang, u odnosu na ABA ligu postao drugi. Uz nju se sada gradi drugi paralelni svijet, Alpe Adria Kup u kojem će sudjelovati Zagreb i Kvarner 2010, što u prenesenome znači da hrvatska košarka gotovo ima više europskih nego – domaćih predstavnika. Kako je krenulo, za nekoliko godina HKS će služiti samo kao odbor za ispraćaj ili doček nacionalnih reprezentacija.
No, dok je još imamo, i dok je tu – volimo je. Uživat ćemo u dvadeset i dva kola borbe na parketima u svim sredinama. Zagrebačka i dalmatinska regija uvijek su spremne, tu su i Primorci, prvi puta nakon dvadeset godina s dva kluba. Zagorje ima svoje adute, Slavonija također, što znači da je sve spremno za prvo podbacivanje. Neki kažu da je favorit u prvom dijelu sezone Zagreb, Sinjani se nadaju usponu nakon dovođenja Glavinića i već gledaju na startnu pobjedu protiv Šibenika. Kvarner se ekipirao dovođenjem Špralje, Gorica je potpisala nekoliko darovitih igrača, jednim okom valja gledati na Jolly, pa i na Škrljevo koje nikom neće biti lak zadatak.
Treba li na koncu pored svega uopće i pričati o neodržavanju Kupa Dražena Petrovića? Treba li prozivati krivce, dotičnog Željka Došena, HKS i li nekog trećeg, petog, desetog? Treba li uopće stavljati Draženovo ime, lik i djelo uz nešto što propada, nešto što možda nije niti vrijedno njegova imena? Naravno, ne treba. Ali, živimo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su košarka i njeni velikani više cijenjeni od običnih ljudi nego onih u kravatama, s grbom na reveru. Jasno je samo jedno. Rad u mlađim kategorijama klubova s ugašenim je Draženovim kupom postao još manje vrjedniji, da ne kažemo – bezvrijedan.
Već je dugo domaća košarka, taj naš putujući cirkus na prekretnici. Dugo se brod ljulja i naginje, još duže pušu vjetrovi iz svih smjerova. Smije li se nadati uplovljavanju u kakvu, barem naoko sigurnu luku ili će je stići sudbina njenih brojnih klubova? Možda se i dogodi pozitivno čudo, a možda cijela liga za nekoliko godina stane u jedan vikend i u jedan zagrebački tramvaj.