Četvrtak navečer. Zapravo, već je prošla ponoć. Magla, koje za divno čudo ove jeseni ima i u Rijeci mnogo više nego prošlih godina. Ono, ne pada kiša, ali kao da je padala – sve je mokro. Obično me takve meteorološke prilike pogađaju pa u glavi imam spremno pet raznih, zanimljivih, ali i ne do kraja razrađenih tema za kolumnu i ovoga petka. Kroz tjedan traje brainstorming, nazove se i pokoji sugovornik, popije se neka košarkaška kavica, ali sve ostane na onom prvom bloku papira. Ima petaka, mladi smo…
Ima nekoliko stvari koje mi padaju na pamet, a da su u životu praktički besmislene. Slijepo crijevo, “žmigavac” u lakat-zavoju, hrenovke u ovitku ili – nacionalni kupovi u košarci. Igraju se valjda, da bi se igrali. Nema puta za dalje, nema protočnosti jer nema niti neke “tekućine”, samo dobijete kantu. Eto, neka vam stoji u vitrinama, samo nas ništa ne pitajte. Zapravo, pitat ćemo mi vas ako ste slučajno zaboravili platiti takse, suce i delegate ili ste, ne daj Bože kao prvoligaš slučajno odustali od igranja.
Ako ste sve uredno riješili, onda nas nemojte pitati ništa ni o kvalifikacijama za taj vražji Final four, ne znamo ni mi točno u kojem se kolu uključuje koji regionalni prvak, ne znamo ni kad je vaša sljedeća utakmica jer to vi trebate znati. I da, zaboravili smo na naše web-stranice staviti svježe, ovosezonske propozicije pa se možete poslužiti lanjskima. Iste su, samo malo puhnete i bit će dobre. Tako bi otprilike zvučala prepiska između HKS-a i svakog onog putnika namjernika koji se sjetio pitanje iz naslova.
Jedna mi se crtica s lanjskog happeninga, da ga tako nazovem, a bio je u Vukovaru posebno urezala u pamćenje. Kvarner 2010 je u hotel Lav stigao jasno, dan ranije. Tako reći, mi Riječani iz autobusa smo stigli na press konferenciju. Direktno su nas kolege iz Cedevite, Igor Jagić i uvijek dobro organizirana ekipa smjestili u kongresnu dvoranu gdje su već bio tadašnji trener-izbornik Repeša, Krešo Novosel, Boris Skroće i ostatak svih onih uvaženih košarkaških lica koja su najavljivala završni turnir. Kvarner je u predvečerje otišao na trening, a mene je put osim uz fotoaparat odveo u improvizirane klupske prostorije KK Borovo. Dva gospodina u “drugoj polovici života”, a ne znam im imena pričaše mi o povijesti košarke u Vukovarsko-srijemskoj županiji i samo odmahnula glavom na spomen aktualne igre na drugoligaškom istoku. Borovo je u trci velikana za beznačajnim trofejem koji nosi ime jednog od najvećih hrvatskih košarkaša bilo samo gost-domaćin Cedeviti. Pitanje je – bi li jedan drugoligaš zaista i sportski mogao kratkoročno profitirati od nacionalnog kupa?
Želite svježi primjer? Porto! Iako je ta luka vrlo daleko od one riječke, što konotira da postoje raznolika shvaćanja košarke, ekonomski problemi ili nešto treće, taj je (lani) drugoligaš našao načina igrati Europu. Istina, to se nije dogodilo kroz kup-natjecanje, ali jest kroz drugi rang natjecanja u nekoj europskoj zemlji. Samo za podsjetnik, “stari” Porto raspao se prije četiri sezone kada je momčad jednostavno odustala od daljnjeg natjecanja i prestala postojati nakon što je izgubila petu utakmicu doigravanja od Benfice u svojoj dvorani. Novi je Porto nastao tek godinu dana kasnije, nakon što su se glave malo ohladile, pa iz treće lige stigao do prve. U njoj su, nota bene, nakon devet kola na drugom mjestu (8-1), jasno, s porazom od Benfice u trećem kolu, ali ovaj puta na gostovanju. U Europa Cupu bili su treći u skupini s njemačkim Skylinersima, slovenskom Krkom i nizozemskim Leidenom koji je ostao iza njih. Nisu se uspjeli plasirati u drugi krug jer nisu bili među četiri najbolje trećeplasirane ekipe. Ali, igrali su!
Moramo u ovom kontekstu ipak napraviti određenu distinkciju spram HKS-a. Ne, nije on kriv zbog toga što se prije trinaest godina ugasio Saporta Cup, zadnja šansa nekom našem drugoligašu da preko svog nacionalnog kupa stigne do europskih zvjezdica. Nekad se to zvalo i Kup pobjednika kupova, i to sve do 1991. pa onda Europski kup, u jednoj sezoni ime mu je bilo EuroCup, nalik današnjem iz euroligaške kuće, da bi na kraju dobio ime već spomenutog blagopokojnog, a dotad dugogodišnjeg šefa madridskog Reala. Otkako se 2002. stvar ugasila, a Saporta bio pripojen Koraću, od nacionalnih kupova – nema kruha.
Za kraj, samo malo realnosti. Mislite da će Euroleague Basketball zaista htjeti reorganizirati aktualni Eurokup? Da će Eurokup postati imalo nalik nogometnoj Europskoj ligi? Ma neće, naravno. Pogotovo ne nakon sužavanja Eurolige na skupinu G-16. Vjerojatnije je da će košarkaška Europa dobiti i četvrti razred internacionalnog natjecanja, što bi značilo da Fiba Europe mora ubrzano raditi na PR-u za Europe Cup ili ga i uistinu proširiti na natjecanje za stotinu klubova, za koliko je bilo prvotno predviđeno.
Samo kupova nigdje nema… Ni na mapi! Ali neka, bitno da se igra, samo nek se kreće!