Na Crošarci, gle čuda, možete čitati o svemu o košarci. Nema recepata za blagdansko doba, nema viceva i fotografija obnaženih muških ili ženskih tijela. Ali, nema ni promicanja onog nesportskog, onog detalja koji se uvijek negdje vukao za kraljicom igara. Jer, uvijek je bilo trash-talka, psovanja sebi u bradu nakon kakvog duela ili pak naglas u slučaju promašaja nekog više ili manje bitnog šuta.
Bilo je i tuče koja bi u pravilu ostajala na parketu, po uzoru na sjevernoameričke hokejaše koji bi svoj višak testosterona izbacili na led. Sjećate se onog epskog ogleda Medveščaka i KAC-a u Ledenoj prije sada već skoro četiri godine? E, tada je dašak NHL-a stigao u Zagreb na velika vrata. Pitanje je jeli u utorak oko 20 sati u hrvatsku ili alpsko-jadransku košarku stigao dašak NBA lige. Nedvojbeno, bila bi velika stvar da jest, ovako možemo samo nagađati.
Svatko voli nekog svog igrača. Nekome se sviđaju bekovi zbog svoje brzine, prodornosti i samog načina razmišljanja koji nalaže da uvijek moraš biti korak ispred vremena, iako je to, složit ćete se – ponekad nemoguće. Drugi soj ljudi, ne biste vjerovali – i novinara voli borbu pod koševima. Klasični hustle velikih tipova, pucanje kostiju, blokade i zakucavanja. Borbu za kamere, za snagu i silinu. Svima nam je zajedničko da uživamo u košarci kakva god ona bila, zajedno sa svim popratnim detaljima koji je krase i čine posebnom.
Utorak, petnaesti dan prosinca ostat će urezan duboko u svijesti onih dvjestotinjak gledatelja na utakmici između Kvarnera 2010 i austrijskog Traiskrichena. Dogodio se tada vrhunac procesa inicijacije još uvijek mladog riječkog kluba u nadnacionalnim okvirima. Kolokvijalno rečeno, europskom su štencu toga dana otpali mliječni zubići. Sada grize!
Igrala se, samo da podsjetimo čitatelje u rekonstrukciji izvještaja gotovo beznačajna posljednja četvrtina susreta. Iako u košarci nikad nije gotovo, ponekad čak ni nakon posljednjeg zvuka sirene (Kecman?) bio je dojam svih prisutnih u dvorani da Austrijanci neće stići zaostatak od dvadeset poena ni da se igralo do trenutka objave ovog teksta. Čak su i oni već spustili ruke i krenuli vaditi nalivpero za potpisivanje kapitulacije, kada se dogodilo upravo ono što je u hipu moglo oteti naslovnu stranicu…
Iako se udaranje nogom u leđa suparnika dok je na tlu u borbi za “ničiju loptu” s punim pravom smatra nesportskim potezom, taj potez heroja s Donje Vežice, Paola Marinellija ima daleko dublje konotacije koje prestaju s netom napisanom rečenicom o europskoj inicijaciji Kvarnera 2010. Klub koji se već četiri sezone dokazuje na domaćem planu počeo je živjeti europski, pokazujući zube bilo kakvom obliku konvencionalnog, ali i košarkaški dekadentnog, uz rečenicu: “Nećete nas provocirati!”
Nisu momci iz Traiskrichena loši, jer pravi sportaš u procesu sazrijevanja gubi sve ono ulično, na bilo koji način otuđujuće i sivo. Ali, čim je Marinelli bio primoran posegnuti za jednim oblikom krajnosti, i to prvi puta u svojoj dugogodišnjoj karijeri u kojoj je prošao sve omladinske pogone “starog” Kvarnera, ne bi li se preko Splita skrasio u ljubljanskoj Olimpiji, znači da se nešto loše za sport uistinu dogodilo. Obje su klupe bile u terenu, zaiskrilo je, samo spretnošću još mlađeg Mate Vucića koji se postavio između Marinellija i dotičnog Benedikta Guttla i spriječio klinč.
Ništa međutim, neće izbrisati Marinellijevu dobrotu. Onaj blagi smiješak nakon ubačene trice ili isti takav kada suparniku stisne ruku nakon završetka utakmice. Dvorana na Zametu to zna, ljudi na ovaj ili onaj način involvirani u hrvatske košarkaške procese to znaju. I zato, svlačionica mu je čestitala na punoj inicijaciji u pravog velikana kakav će nesumnjivo Marinelli postati. Među prvim čestitarima bio je Siniša Štemberger, prekaljeni rutiner koji je svojevremeno spoznao što znači dobiti batine… Štemberger je nakon tog događaja samo još veći…
U izjavi mom uvaženom kolegi Zlatku Horvatu u današnjem izdanju riječkog Novog lista Marinelli se u uvodu kroz tri rečenice izjasnio o događaju. Jedan ću dio njegove cjelokupne izjave, čisto radi faktografije prenijeti u cijelosti. Jer, i oni poklonici košarke koji nemaju pristup Novom listu moraju uvidjeti o kakvoj se sportskoj ličnosti par excellence u nastajanju radi:
“Imao sam loš dan, na parketu sam bio bezvoljan, imao sam i neke probleme izvan parketa. Bilo je nekog povlačenja, ali nisam tip koji pada na provokacije. Sve se skupilo, ali još uvijek ne mogu ni sam sebi objasniti svoj potez. Ne samo što nisam postupio sportski, to nisam ja! Želio bih da me pamte po igri, a ne po ovakvim stvarima… Sada je gotovo, dogodilo se. Nikad više.”
Čak i kad iz sebe izbacim sav lokalpatriotizam, opet znam da će biti velik igrač. Za europski Kvarner bilo bi dobro da što dulje ostane u Rijeci, iako nas život sve zajedno uči da su jedno puste želje, a drugo stvarnost i činjenice. Da je dvije-tri godine mlađi prognozirao bi mu NBA, ali ni sada nije daleko od nje. Kvarner je uz njega, ali i uz novopridošle Marića i Špralju jako napredovao, tu su i ostali poput Veljačića, Bakovića, Kalpića… U košarkaškoj Rijeci se radi, djeluje i razmišlja samo dobro…
Marinellijev potez, na kraju je poruka i za sve ostale klubove. Kvarner primjerice, više neće biti promatran istim očima. Na Zamet će se nakon utakmice s Austrijancima dolaziti s još većim respektom, znajući da će momčad reagirati na svaku provokaciju. Ruka će se pobjedniku uvijek stisnuti, s pobjednikom će se, ako treba i večerati iz iste zdjele, ali Riječani s one strane košarke nemaju što tražiti.
Noga u leđa simbol je otpora svemu nesportskom. Pobijedila je košarka, a Kvarner se otarasio mliječnih zuba i očistio svakog budućeg razmišljanja o glupostima. Marinelli će biti velik….