Cetinja:”Bio sam u Saloonu kad je DJ objavio da je Dražen prešao u Cibonu”

Mnogi igrači koji su haklali na zagrebačkom asfaltu prije četrdeset godina imali su samo jednu želju da zaigraju za Cibonu. To je pošlo za rukom Mladenu Cetinji, popularnom Cetu iz Dubrave koji je šest godina nosio dres Vukova s Tuškanca i okitio se s pet velikih trofeja, po dva prvenstva i Kupa bivše države te pobjednikom Kupa Kupova. Sve to u periodu između 1979. i 1984.godine.

”Košarkom sam se počeo baviti 1974. godine kada sam imao 12 godina. Trenirao sam u tadašnjem Jugotonu, a izgradnjom prve dvorane u Dubravi, a to je u OŠ Antun Mihanović prešao sam u KK Dubec na poziv mog prijatelja, pokojnog Mladena Hinića. Izgradnjom OŠ Mate Lovrak 1976.godine prelazim u KK Dubrava gdje me trenira Srećko Medvedec. Kako sam bio već registriran za Dubec igrao sam za njih i došli smo tada do statusa trećeg kluba u Zagrebu iza Cibone i Montinga. Trener u Dupcu mi je bio Marijan Maras.”..počinje svoju priču Cetinja kojem košarka ipak nije bila prvi odabrani sport u djetinjstvu ”Kada sam imao 10 godina trenirao sam nogomet u Dinamu kod trenera Mirka Bazića. Imao sam nekakvih problema u školi i tata mi je zabranio odlazak na trening. Kada sam došao u svoju školu Ante Starčević imali smo tjelesni odgoj u učionici i tad nam je profesor Švelec bacao lopte i mi smo mu vraćali. Kad sam dobio loptu od njega i vratio mu on mi je kazao ”Mali ti večeras dođi na trening košarke” . I od te večeri sam ostao u košarci. Kada smo prešli u dvoranu Mato Lovrak profesor Brajković koji nas je trenirao i gimnastiku pokazao nam je put prema košarci. Moram reći da je danas odličan glazbenik Jasenko Houra bio dobar košarkaš, ali u ljeto ga je mama kupivši mu ploče i instrumente ipak usmjerila prema glazbi.”

Odlične igre za Dubec nisu prošle nezapaženo kod Cibone.

_

Tako je. Jednu utakmicu su me gledali Željko Pavličević i Mirko Novosel iz Cibone. Tu utakmicu sam zabio 47 koševa i dobio poziv da dođem u Cibonu. Kako me Dubec nije htio pustiti, igrao sam na dvojnu licencu kao senior Dupca i junior CiboneJuniorski staž sam završio u Ciboni gdje sam 1979.g. potpisao profesionalni ugovor. Bio sam članom i juniorske reprezentacije Jugoslavije, a treneri su mi bili Dušan Ivković, Janez Drvarić i Boša Tanjević. 

Prvi njegov trofej u Ciboni stigao je 1982.godine, a tu godinu pamte svi zagrepčani.

”Impresivna godina i najplodonosnija što se tiče zagrebačkog sporta. Te godine su svi klubovi u Zagrebu postali prvaci Jugoslavije. Uz prvenstvo osvojili smo Kup Kupova Europe u Briselu protiv Real Madrida i Kup Jugoslavije protiv Olimpije u Novom Sadu. Zaista smo bili na visokom nivou. U toj ekipi je tada bio pokojni Krešo Ćosić koji je došao iz Italije nakon što je s Udinama osvojio prvenstvo i zaista je bio veliki igrač i pomoć za doseg koji smo ostvarili te godine. Nemoguće je kroz riječi opisati taj ambijent u dvorani. Mi smo bili u Mokricama u karanteni i već tri sata ranije Ledena dvorana je svaku utakmicu bila puna i sigurno barem dvije tisuće ljudi je ostalo ispred nje. Bilo je razmišljanja od strane Novosela da velike utakmice igramo na stadionu Maksimir koliko je bio interes za utakmicama i košarkom u to vrijeme. Mislim da je to velika neispunjena želja trenera Novosela da nismo igrali na Maksimiru.”

Njemu je pripala velika čast biti cimer Krešimiru Ćosiću. 

”Ja sam bio tada najmlađi u ekipi i onda je Mirko Novosel rekao da idem s Krešom u sobu jer je on imao neke svoje obaveze i molitve. Znamo da je bio mormon i dosta puta po noći je znao zvati svoje prijatelje u Ameriku. Zbog tih poziva drugi nisu baš htjeli biti s njim u sobi, ali ja sam to prihvatio i doživio jedno veliko iskustvo s njim, a posebno kroz putovanja gdje bi o tim doživljajima mogao napisati više knjiga”

KREŠO ĆOSIĆ I MLADEN CETINJA

Sjećanja iz tog vremena u njemu bude one pozitivne emocije, a za atmosferu se ipak pitao jedan igrač.

”Prvi i jedini zafrkant u svlačionici je bio Rajko Gospodnetić. On je po svom karakteru takav i jednostavno smo ga mi prihvatili da bude zadužen za taj dobar štimung u svlačionici, na putovanjima. Bilo je jako puno putovanja, a posebno kada se igra u tri natjecanja. Tada se u to vrijeme Kup Jugoslavije igrao kroz cijelu sezonu i stalno se putovalo. Znalo se dogoditi da se ujutro probudim u Madridu u Španjolskoj i pitam cimera gdje se nalazimo. Kada smo bili u Zagrebu onda smo bili u karanteni i cijelo vrijeme smo živjeli zajedno kao NBA ekipa”

Značajnu priliku za igranje dobio je i u Kupa prvaka u sezoni 1982/83 osjetivši svu snagu tog natjecanja.

 ”Igrao sam protiv Maccabia, Udina, CSKA i upoznao igrače kako se kaže ”dah na sebi ”od Tkachenka, Jamchia, Belostenia, Mike D’Antonia  i svih drugih što je bilo veliko isksutvo za mene. Danas se rado toga sjećam i moram reći da su neki od njih ostvarili velike trenerske karijere kao D’Antoni”.

Čar ledene dvorane osjetio je i prije nastupa za seniorsku momčad Cibone jer je igrao i za juniore. 

”Svi su htjeli igrati s nama utakmice jer su to bile utakmice pred nekoliko tisuća ljudi. To je bio veliki doživljaj za mlade igrače.”

Nakon trostruke krune 1982, te osvojenog Kupa godinu dabna poslije jedna od najznačajnijih godina u Ciboninoj povijesti bila je 1984. kada je košem Mihovila Nakića naslov prvaka ostao u Zagrebu, a dolazak Dražena Petrovića činio se gotovim. 

”Sjećam se tog koša kao da je bio jučer. Nekakvih pet sekundi do kraja Nakić se spušta pod koš na lijevi horok šutira i pogađa. U tom trenutku Karadžić iz Zvezde prima loptu i sa svog slobodnog bacanja baca loptu prema našem košu. Lopta putuje, javlja se zapisnički stol da je gotovo vrijeme i taj let lopte nas je skamenio i na sreću lopta je udarila u prvi obruč. Da nije došao taj naslov mislim da Dražen ne bi došao u Cibonu i čak sam pročitao negdje da je tada tražio klub koji igra Kup prvaka. Došao je u Cibonu iz zbog Kupa prvaka i zbog brata Ace.”..dodaje Cetinja najvažniju crticu s tog dvoboja koji je odigran u maloj dvorani Doma sportova ”Mi smo cijelo vrijeme trenirali u Dvojci Doma sportova i ta dvorana nam je nekako bila topla. Novosel je procjenio da je bolje igrati u maloj dvorani jer koliko je bolje igrati u ledenoj dvorani zbog većeg broja gledatelja mi smo ipak trenirali u dvojci.”

S tom utakmicom praktički je završila njegova karijera u Ciboni.

”Kad sam čuo da dolazi Dražen Petrović moja odluka je bila do odem iz Cibone jer sam pretpostavio da ću manje igrati. Moja želja je bila da što više igram i prešao sam u Monting. Bio sam u Saloonu kada je DJ objavio da je Dražen prešao u Cibonu, a ja sam dan poslije s direktorom Montinga dogovorio prelazak. Iako mi Novosel nije dao ispisnicu mjesec dana jer je htio da kao domaći igrač ostanem, ipak sam otišao.”

Cijeli razgovor pročitajte na: http://ksz-zagreb.hr/muska-kosarka/cetinja-desetku-sam-ostavio-drazenu-cosicu-bio-cimer-37109