Ljetne olimpijske igre, 25. po redu, održane su u Barceloni od 25. srpnja do 9. kolovoza 1992. Posebne su bile po mnogo čemu, a već je vrhunac same ceremonije otvaranja, paljenje olimpijskog plamena lukom i strijelom na Olimpijskom stadionu, proglašeno najboljim u povijesti od strane milijuna nepristranih promatrača. Hrvatski su sportaši bili sretni što su te večeri uopće mogli biti na Montjuicu i sudjelovati na Igrama s preko 9.000 drugih najboljih športaša svijeta.
Naime, Hrvatska je pravo sudjelovanja ostvarila priznanjem Hrvatskog olimpijskog odbora na sjednici Izvršnog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora, 17. siječnja 1992, dakle malo više od 6 mjeseci prije početka Igara. Kvalifikacije za mnoge sportove bile su u tijeku, pri kraju ili završene. Ipak i u tih 6 mjeseci pri kraju olimpijskog ciklusa, za Igre se kvalificiralo 36 naših sportaša i 3 sportašice, koji su nastupili u 12 sportova. Očekivalo se poneko odličje, bilo bi to prvo nakon osamostaljenja i naši nas predstavnici nisu razočarali osvojivši ne jedno nego čak tri odličja u 2 sporta- tenisu i košarci. Goran Ivanišević je u individualnoj konkurenciji zauzeo 3. mjesto koje je i “potvrdio” u paru s Goranom Prpićem.
Posljednje, treće, ali nikako manje vrijedno, srebrno odličje, osvojili su hrvatski košarkaši od kojih je na turniru bio bolji samo američki “Dream Team” – supermomčad sastavljena od najboljih igrača najjače košarkaške lige svijeta – NBA lige. Bila je to prva momčad te vrste jer su to bile prve Olimpijske igre na kojima su košarkaši iz NBA lige imali pravo nastupa. Dotad su na igrama smjeli nastupati samo amateri i profesionalci iz svih liga osim one najkvalitetnije, tako da su SAD predstavljali uglavnom igrači koji su završili sveučilište te bi za koju godinu ionako završili u NBA.
Mi smo onda bili mala zemlja, tek nedavno međunarodno priznata i znali smo da će nam svako odličje na tim Igrama donijeti dozu afirmacije i prepoznatljivosti diljem svijeta te pozitivan međunarodan publicitet. Srebro u košarci svakako je bila odlična reklama koja je podigla ugled hrvatskog sporta na međunarodnoj razini za nekoliko stepenica. Dan danas, mnogim Amerikancima su na spomen Hrvatske prve asocijacije Toni Kukoč i Dražen Petrović, jednako kao i Tajlanđanima, Japancima i Kinezima Šuker i Boban.
Amerikanci su pak bili većih apetita, a s takvom momčadi, tko im može zamjeriti.
Došli su s ciljem osvajanja olimpijskog zlata, kao naplatu starog računa protiv još starijih rivala, Sovjetskog Saveza. Isti se raspao, no zemlje koje su ga činile nastupile su kao Zajednica Nezavisnih Država. U pozadini sukoba je bilo finale Olimpijskih igara u Munchenu 1972., najkontroverznije ikad.
Od 1936. godine, kad je košarka službeno proglašena olimpijskim sportom, Amerikanci su na svakim Olimpijskim igrama osvojili zlatnu medalju. U finale 1972., ušli su s omjerom 63-0 kao veliki favoriti, a izgubili ga rezultatom 51:50 nakon nevjerojatnog niza grubih sudačkih pogrešaka i previda. O zadnjih par sekundi te utakmice dao bi se napisati poduži članak, no ukratko, konfuzija je počela kad su neiskusni suci za zapisničkim stolom krivo protumačili odluku ruskog izbornika da time-out ne uzme prije slobodnih bacanja već između prvog i drugog te mu ga uopće nisu dodijelili. Kulminacija svega bila je da su američki igrači na ceremoniji, a i u godinama koje su uslijedile, odbili primiti svoje srebrne medalje.
Nakon kvalifikacija za Igre u Barceloni, u kojima su pobjeđivali s u prosjeku 51,5 koševa Charles Barkley je izjavio da idu vratiti zlatnu medalju tamo gdje treba biti i otkuda nikad nije smjela otići, očito aludirajući na Munchen.
Osveta je trebala stići kod sljedećeg susreta sa Sovjetima, u Seulu 1988., no i tada su oni bili bolji, a tog puta je i sve bilo regularno. Logično je stoga bilo da su SAD u finalu željele ZND, no srećom po nas, želja im se nije ostvarila, iako nije mnogo nedostajalo. Naši su košarkaši nakon slabijih Brazila, Španjolske, Njemačke, Angole i Australije te mnogo jačeg SAD-a protiv kojeg su u skupini izgubili 70:103, naišli na sebi ravnog.
U poluvremenu polufinala na semaforu je stajalo neugodnih 40:30 za ZND, a u drugom poluvremenu, gubili smo i s 12 poena razlike. Preokret je inicirao, a tko drugi nego naš najbolji strijelac tijekom turnira, ali i glavni kreator igre, Dražen Petrović koji je utakmicu završio s 28 postignutih koševa, a najvrjednija su zasigurno ona dva slobodna bacanja, prvo za izjednačenje i drugo za minimalnu pobjedu 75:74 i put u finale.
SAD su finale osigurale pobjedom protiv Litve 127:76, a večer prije, izbornik Chuck Daly je svojim igračima pustio snimku minhenskog finala, za dodatnu motivaciju i želju za pobjedom, ako je ona ikad bila upitna kod tog Dream Teama.
Povijesno finale, odigrano prije točno 20 godina, 8. kolovoza 1992. godine, završilo je rezultatom 117:85, +32 za Amerikance. Dražen je zabio 24 koša, Jordan 22, Dino Rađa i Patrick Ewing su imali po 6 skokova, Toni Kukoč 9, a Magic Johnson 6 asistencija. Obzirom da su u osam utakmica koje su odigrali na tim Igrama Amerikanci pobjeđivali s prosječno 43,8 koša, moglo bi se reći da smo i dobro prošli. Samo smo mi dva puta i Portoriko u četvrtfinalu prošli s manje od 40 koševa zaostatka. Na početku druge četvrtine, kad smo poveli 25:23, dvoranom su nakratko zaorili zvuci naših probuđenih navijača, među kojima je bio i ondašnji predsjednik Franjo Tuđman. Doživjeli smo nezaboravan trenutak kojeg je Slavko Cvitković urezao u naša pamćenja riječima “Spusti se Franjo”.
Iako je pred utakmicu Dražen izjavio kako se nada da će Kukoč, Dino Rađa i Stojko Vranković ovog puta igrati bolje nego u skupini protiv Amerikanaca jer se ne boje, rezultatski se to nažalost nije vidjelo. Treba biti ponosan, odigrali su najbolje kako su mogli obzirom na protivnika, a i Toni Kukoč je kad su ga prije utakmice pitali što bi se trebalo dogoditi da Hrvatska pobijedi rekao samo jednu riječ – šala. Našim dečkima je vjerojatno i bila čast dvaput na istom turniru igrati protiv takve momčadi, a zapravo skupa genijalnih individua čiju je popularnost izbornik Daly usporedio s kombiniranom popularnošću Elvisa i Beatlesa.
Gotovo je nevjerojatno i koliko su Amerikanci bili popularni među drugim košarkašima na turniru. Njihove utakmice su redovito malo kasnile, jer su se igrači suparničkih momčadi željeli slikati s NBA legendama koje su i kolektivno kao Dream Team uvedene u NBA Kuću slavnih 2010.
Nakon finala, po mnogima najveći među velikima, Michael Jordan, zaključio je da su učinili ono što se o njih očekivalo i da mogu opet biti ponosni na svoju košarku.
Od onda, oni su imali uspona i padova, dok smo mi, polako ali sigurno, padali. Danas, dvadeset godina poslije, oni će vjerojatno opet osvojiti zlato jer su najjači na turniru, a naša reprezentacija gubi pripremne utakmice od naših susjeda iz regije, daleko od blještavih svjetala pozornice Olimpijskih igara.
Takvo je trenutno stanje stvari, no do Rija ima vremena, dovoljno da se “poslože naše kockice”, plasiramo se i možda ostvarimo neki novi hvalevrijedan rezultat na kojeg ćemo biti ponosni i još se radije referirati u budućim košarkaškim diskusijama. Materijala za to sigurno imamo, samo je pitanje hoćemo li ga znati iskoristiti.